Rađanju novog sustava proizvodnje u proizvodnim postrojenjima Toyote je prethodilo šesterotjedno gostovanje Toyotinih managera (Taichi Ohno i Eiji Toyoda) u Fordovim tvornicama u USA 1949. godine. Ohno i Toyoda su već tada uočili probleme u Fordovim tvornicama. U početku su bili oduševljeni brzinom proizvodnje i tehnološkog razvoja američke automobilske industrije. Ubrzo je oduševljenje splasnulo, a uočeno je mnogo nelogičnosti i problema u proizvodnji. Takvoj proizvodnji je potreban reinženjering, a manageri iz Toyote su tada shvatili i na koji način.
Ohno i Toyoda su shvatili da se ne mogu takmičiti sa američkim gigantima poput Forda i General Motorsa i njihovom pristupu ekonomiji obujma (masovna proizvodnja), ali su također uvidjeli da vrijeme povlaštenog položaja proizvođača u odnosu na kupca polako prolazi. To je značilo da su kupci postajali sve zahtijevniji i da nisu željeli toliko čekati kako bi dobili proizvod za koji su platili. Velike američke auto-kompanije još uvijek nisu uviđale taj problem, s obzirom da su narudžbe, u to vrijeme, mnogostruko premašivale proizvodne kapacitete.
U vlastitim proizvodnim postrojenjima, Ohno i Toyoda su naišli na nekoliko problema u procesu proizvodnje. Prvo su izračunali da na nekim radnim mjestima svega 10 % vremena od ukupnog, koji predmet obrade provede u proizvodnom procesu, zaista potrošeno za njegovu obradu, a sve ostalo vrijeme služi za pripremanje radnog mjesta, alata i čekanja da predmet bude donešen. Drugi problem je bio taj što je bilo suviše neispravnih dijelova koje je bilo potrebno eliminirati prije nego što se takav neispravni dio ugradi. Treći problem koji su primjetili je da je suviše nedovršenih proizvoda u tvornicama uslijed povećanog broja različitih modela automobila. I četvrti problem koji su Ohno i Toyoda uočili bio je taj što je promjena alata predugo trajala, posebno kod preša za šasiju automobila, i predstavljala je najveće usko grlo buduće fleksibilne proizvodnje.
Nema komentara:
Objavi komentar