Ljude je naješće moguće podijeliti prema jasno izraženim načinima odnošenja prema emocijama:
• Svjesni sebe. Ove osobe, razumljivo, svjesne svojih raspoloženja u trenucima kada ih doživljavaju, u svom emocionalnome životu pokazuju određenu profinjenost. Njihove jasne spoznaje o emocijama mogu poslužiti kao temelj za druge karakterne osobine: samostalni su i pouzdano znaju vlastite granice, dobra su psihičkog zdravlja i često su skloni pozitivnome pogledu na život. Kada ih obuzme neraspoloženje, ne odaju se mračnim i opsjednutim mislima o tome i u stanju su brže se izvući iz takvih stanja. Ukratko, njihova pozornost pomaže im da upravljaju emocijama.
• Utopljeni. Ovo su osobe koje se nerijetko osjećaju preplavljenima emocijama i nemoćnima da im izmaknu, kao da su vlast nad njima preuzela upravo ta raspoloženja. Nestalne su i ne osobito svjesne svojih osjećaja, tako da su u njima izgubljene, umjesto da imaju neku vrst perspektive. Zbog toga čine vrlo malo toga da izbjegnu negativna raspoloženja, držeći kako nemaju nikakva nadzora nad svojim emocionalnim životom. Često se osjećaju obuzetima takvim stanjima i imaju dojam da su emocionalno izvan kontrole.
• Pomireni. I premda im je često posve jasno što osjećaju, ove su osobe nerijetko sklone prihvaćanju svojih raspoloženja, pa ih stoga i ne pokušavaju izmijeniti. Čini se da postoje dvije podvrste ovog tipa ljudi: oni koji su obično dobro raspoloženi i stoga imaju malo motiva za promjenu, i ljudi koji su, unatoč jasnoj svijesti o vlastitim raspoloženjima, skloni neraspoloženosti, koju, međutim, prihvaćaju posve rezignirano, ne čineći ništa kako bi je promijenili unatoč nelagodi i boli - riječ je o obrascu koji nalazimo, na primjer, u osoba koje pate od depresije i koje su pomirene sa svojim očajem.
Zamislite na trenutak da zrakoplovom putujete iz New Yorka u San Francisco. Let protječe bez ikakvih osobitosti, no kada se počnete približavati Stjenjaku, u zvučnicima se začuje pilotov glas »Dame i gospodo, prema podacima kojima raspolažemo, uskoro bi moglo doći do turbulencija. Molim vas, vratite se na mjesta i zakopajte pojaseve«. Zrakoplov potom zahvate neugodne zračne struje, jače od ičega što ste dotada iskusili - zrakoplov poskakuje gore-dolje i lijevo-desno, poput plastične lopte na morskim valovima.
Pitanje glasi: što činite?
Jeste li tip osobe koja e se zakopati u kakvu knjigu ili časopis ili pak nastaviti gledati film, iz osjetila i misli isključujući turbulenciju? Ili ćete izvaditi upute za ovakve situacije i podsjetiti se mjera sigurnosti, ili ćete promatrati stjuardese tražeći na njima kakav znak panike, ili ćete pokušavati čuti rad motora i otkriti ima li kakvih znakova za zabrinutost?
Ta dva stava spram opasnosti vrlo različito djeluju na način kako netko doživljava svoje emocionalne reakcije. Oni koji pod pritiskom pomno prate što se događa, samom tom izraženom pozornošću mogu nesvjesno pojačati magnitudu vlastitih reakcija - naročito ako u tom pompom praćenju nema staloženosti svijesti o vlastitoj ličnosti. Posljedica je to što im se emocije doimaju još intenzivnijima. Oni kojima je pozornost zaokupljena nečim drugim, primjećuju manje toga o svojim reakcijama i tako minimaliziraju iskustvo svoje emocionalne reakcije, ako već ne i same razmjere reakcije.
srijeda, 12. rujna 2018.
MOGU LI EMOCIJE BITI INTELIGENTNE?
5 je glavnih područja OSOBNE INTELIGENCIJE:
1. Upoznavanje vlastitih emocija. Svijest o vlastitome biću - prepoznavanje osjećaja u trenutku kada do njega dolazi - ključ je emocionalne inteligencije. Sposobnost praćenja osjećaja iz trenutka u trenutak presudna je za psihološke spoznaje i razumijevanje vlastite ličnosti. Nemogućnost primjećivanja vlastitih osjećaja ostavlja nas njima na milost i nemilost. Osobe koje pouzdanije poznaju svoje osjećaje bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju o određenim osobnim odlukama, od toga s kime stupiti u brak do toga koji posao odabrati.
2. Upravljanje emocijama. Upravljati emocijama tako da odgovaraju situaciji sposobnost je koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti. Razmotrit ćemo sposobnost koja čovjeku omogućuje da tješi samoga sebe, da se oslobodi neobuzdane tjeskobe, potištenosti ili razdraženosti - i posljedice koje sa sobom donosi neuspjeh u toj temeljnoj emocionalnoj vještini. Osobe kojima ta vještina ne ide od ruke neprestano se bore protiv osjećaja uznemirenosti i patnje, dok se oni koji su u tome dobri puno brže mogu oporaviti od životnih neuspjeha i nedaća.
3. Motiviranje samoga sebe. Upravljanje emocijama u službi određenog cilja temeljna je sposobnost potrebna za iskazivanje usredotočene pozornosti, za samomotivacije i ovladavanje vlastitim postupcima te za kreativnost. Emocionalna samokontrola - sposobnost odgađanja primanja nagrade i zatomljavanja impulsa - temeljni je dio svakovrsnih uspjeha. A sposobnost prebacivanja u stanje plime omogućuje postizanje iznimnih rezultata svih vrsta. Ljudi koje krasi ova sposobnost nerijetko su produktivniji i učinkovitiji, čega god se prihvatili.
4. Prepoznavanje emocija u drugima. Empatija, još jedna od sposobnosti koja se temelji na emocionalnoj svijesti o vlastitoj ličnosti, osnovna je »vještina za ophođenje s ljudima«. Istražit ćemo korijene empatije, društvenu cijenu emocionalne gluhoće i razloge zbog kojih empatija potiče altruizam. Osobe koje iskazuju empatiju bolje su prilagođene suptilnim društvenim signalima koji pokazuju što je drugima potrebno ili što drugi žele. Zbog toga su takve osobe uspješnije u zvanjima poput njegovanja djece i bolesnika, u nastavi, trgovini i na rukovodećim funkcijama.
5. Snalaženje u vezama. Umijeće održavanja veze u velikoj je mjeri vještina upravljanja emocijama u drugima. Osmo poglavlje bavi se društvenom sposobnošću i nesposobnošću, te specifičnim vještinama na tom području. Rije je o sposobnostima koje su temelj popularnosti, karakteristika vođe i interpersonalne učinkovitosti. Osobe koje se ističu u tim vještinama postižu dobre rezultate u svemu što se oslanja na nesmetanu interakciju s drugima; to su društvene zvijezde.
Dakako, ljudi se razlikuju po sposobnostima na svakom od ovih područja; neki od nas možda su vrlo uspješni u obuzdavanju, recimo, vlastite uzrujanosti, ali razmjerno nesposobni kada je riječ o umirivanju drugih. Temelj na kojem počiva naša razina sposobnosti nesumnjivo je živčane naravi, ali kao što ćemo vidjeti, mozak je iznimno podatan i neprestano uči. Nedostatke u emocionalnim vještinama moguće je popraviti: u velikoj mjeri, svako od ovih područja zapravo je skup navika i reakcija koje je, uz ispravno usmjeren trud, moguće poboljšati.
1. Upoznavanje vlastitih emocija. Svijest o vlastitome biću - prepoznavanje osjećaja u trenutku kada do njega dolazi - ključ je emocionalne inteligencije. Sposobnost praćenja osjećaja iz trenutka u trenutak presudna je za psihološke spoznaje i razumijevanje vlastite ličnosti. Nemogućnost primjećivanja vlastitih osjećaja ostavlja nas njima na milost i nemilost. Osobe koje pouzdanije poznaju svoje osjećaje bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju o određenim osobnim odlukama, od toga s kime stupiti u brak do toga koji posao odabrati.
2. Upravljanje emocijama. Upravljati emocijama tako da odgovaraju situaciji sposobnost je koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti. Razmotrit ćemo sposobnost koja čovjeku omogućuje da tješi samoga sebe, da se oslobodi neobuzdane tjeskobe, potištenosti ili razdraženosti - i posljedice koje sa sobom donosi neuspjeh u toj temeljnoj emocionalnoj vještini. Osobe kojima ta vještina ne ide od ruke neprestano se bore protiv osjećaja uznemirenosti i patnje, dok se oni koji su u tome dobri puno brže mogu oporaviti od životnih neuspjeha i nedaća.
3. Motiviranje samoga sebe. Upravljanje emocijama u službi određenog cilja temeljna je sposobnost potrebna za iskazivanje usredotočene pozornosti, za samomotivacije i ovladavanje vlastitim postupcima te za kreativnost. Emocionalna samokontrola - sposobnost odgađanja primanja nagrade i zatomljavanja impulsa - temeljni je dio svakovrsnih uspjeha. A sposobnost prebacivanja u stanje plime omogućuje postizanje iznimnih rezultata svih vrsta. Ljudi koje krasi ova sposobnost nerijetko su produktivniji i učinkovitiji, čega god se prihvatili.
4. Prepoznavanje emocija u drugima. Empatija, još jedna od sposobnosti koja se temelji na emocionalnoj svijesti o vlastitoj ličnosti, osnovna je »vještina za ophođenje s ljudima«. Istražit ćemo korijene empatije, društvenu cijenu emocionalne gluhoće i razloge zbog kojih empatija potiče altruizam. Osobe koje iskazuju empatiju bolje su prilagođene suptilnim društvenim signalima koji pokazuju što je drugima potrebno ili što drugi žele. Zbog toga su takve osobe uspješnije u zvanjima poput njegovanja djece i bolesnika, u nastavi, trgovini i na rukovodećim funkcijama.
5. Snalaženje u vezama. Umijeće održavanja veze u velikoj je mjeri vještina upravljanja emocijama u drugima. Osmo poglavlje bavi se društvenom sposobnošću i nesposobnošću, te specifičnim vještinama na tom području. Rije je o sposobnostima koje su temelj popularnosti, karakteristika vođe i interpersonalne učinkovitosti. Osobe koje se ističu u tim vještinama postižu dobre rezultate u svemu što se oslanja na nesmetanu interakciju s drugima; to su društvene zvijezde.
Dakako, ljudi se razlikuju po sposobnostima na svakom od ovih područja; neki od nas možda su vrlo uspješni u obuzdavanju, recimo, vlastite uzrujanosti, ali razmjerno nesposobni kada je riječ o umirivanju drugih. Temelj na kojem počiva naša razina sposobnosti nesumnjivo je živčane naravi, ali kao što ćemo vidjeti, mozak je iznimno podatan i neprestano uči. Nedostatke u emocionalnim vještinama moguće je popraviti: u velikoj mjeri, svako od ovih područja zapravo je skup navika i reakcija koje je, uz ispravno usmjeren trud, moguće poboljšati.
USKLAĐIVANJE EMOCIJA I MISLI
Emocionalne pouke koje nam je pružio život (na primjer, sjećanje na katastrofalno ulaganje ili bolan prekid veze) odašilju signale koji učinkovito oblikuju odluku, eliminiranjem određenih opcija i naglašavanjem drugih, i to još na samome početku procesa. Na taj način, emocionalni mozak jednako sudjeluje u procesu razumnog donošenja odluka kao i mozak zadužen za razmišljanje.
Emocije su, dakle, važne i za razum. U tom plesu osjećaja i misli, emocionalne sposobnosti vode naše trenutačne odluke, radeći ruku pod ruku s racionalnim umom, omogućujući - ili onemogućujući - same misli. Jednako tako, racionalni mozak u našim emocijama igra provedbenu ulogu - osim u onim trenucima kada se emocije otmu nadzoru i emocionalni mozak podivlja.
U određenome smislu, imamo dva mozga, dva uma - i dvije različite vrste inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Kako ćemo proći u životu ovisi o objema - nije važan samo IQ, važna je i emocionalna inteligencija. Štoviše, intelekt ne može davati najviše od sebe bez emocionalne inteligencije. U uobičajenim okolnostima, komplementarnost limbičkog sustava i neokorteksa, amigdale i prefrontalnih režnjeva znači da je svaki od tih sklopova ravnopravan partner u mentalnome životu. Kada ti partneri međusobno dobro surađuju, emocionalna je inteligencija na višoj razini - jednako kao i intelektualne sposobnosti.
Emocije su, dakle, važne i za razum. U tom plesu osjećaja i misli, emocionalne sposobnosti vode naše trenutačne odluke, radeći ruku pod ruku s racionalnim umom, omogućujući - ili onemogućujući - same misli. Jednako tako, racionalni mozak u našim emocijama igra provedbenu ulogu - osim u onim trenucima kada se emocije otmu nadzoru i emocionalni mozak podivlja.
U određenome smislu, imamo dva mozga, dva uma - i dvije različite vrste inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Kako ćemo proći u životu ovisi o objema - nije važan samo IQ, važna je i emocionalna inteligencija. Štoviše, intelekt ne može davati najviše od sebe bez emocionalne inteligencije. U uobičajenim okolnostima, komplementarnost limbičkog sustava i neokorteksa, amigdale i prefrontalnih režnjeva znači da je svaki od tih sklopova ravnopravan partner u mentalnome životu. Kada ti partneri međusobno dobro surađuju, emocionalna je inteligencija na višoj razini - jednako kao i intelektualne sposobnosti.
utorak, 11. rujna 2018.
PROŠLOST NAMETNUTA SADAŠNJOSTI
Kada se čini da je neka karakteristika određenog događaja slična emocijama nabijenoj uspomeni iz prošlosti, emocionalni um reagira pokretanjem osjećaja koji su pratili taj zapamćeni događaj. Problem je u tome, naročito kada do procjene dolazi brzo i automatski, što možda nećemo uvidjeti kako ono što je vrijedilo neko više nije isto.
Funkcioniranje emocionalnog uma uvelike je specifično za određena stanja, određeno konkretnim osjećajem koji prevladava u datome trenutku. Kako razmišljamo i postupamo kada se osjećamo romantično posve se razlikuje od načina na koji se ponašamo kada smo razjareni ili potišteni; unutar mehanike emocija, svaki osjećaj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa čak i sjećanja. Ovi repertoari koji ovise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osjećamo intenzivne emocije. Kada je rije o nadzoru nad umom, primjećuje se i stalan porast utjecaja emocionalne komponente u omjeru racionalno-emocionalno; što su osjećaji intenzivniji, to emocionalni um postaje dominantniji - a racionalni utoliko neučinkovitiji. Čini se da takvo stanje stvari potječe od eona evolucijske prednosti koju su emocije i intuicija imali pri rukovođenju našim trenutačnim reakcijama u situacijama kada nam je život u neposrednoj opasnosti - i u kojima bi nas zastajanje i razmišljanje o mogućim rješenjima moglo stajati života.
Ta dva uma, emocionalni i racionalni, najčešće rade u tijesnome skladu, preplićući te tako različite načine spoznavanja kako bi nas usmjeravali kroza svijet. U uobičajenim okolnostima postoji ravnoteža između emocionalnog i racionalnog uma, pri čemu emocije pritječu i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dok racionalni um pročišćuje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Ipak, emocionalni i racionalni um napola su neovisne sposobnosti, a svaka od njih, kako ćemo vidjeti, odražava rad jasno odvojenih, ali međusobno povezanih, moždanih krugova. U mnogim ili u većini situacija rad ta dva uma je usklađen; osjećaji su neophodni mislima, a misli osjećajima. Ali kada dođe do navale strastvenih osjećaja, ravnoteža se poremeti: u takvim trenutcima prevladava emocionalni um koji preplavljuje racionalni.
Funkcioniranje emocionalnog uma uvelike je specifično za određena stanja, određeno konkretnim osjećajem koji prevladava u datome trenutku. Kako razmišljamo i postupamo kada se osjećamo romantično posve se razlikuje od načina na koji se ponašamo kada smo razjareni ili potišteni; unutar mehanike emocija, svaki osjećaj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa čak i sjećanja. Ovi repertoari koji ovise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osjećamo intenzivne emocije. Kada je rije o nadzoru nad umom, primjećuje se i stalan porast utjecaja emocionalne komponente u omjeru racionalno-emocionalno; što su osjećaji intenzivniji, to emocionalni um postaje dominantniji - a racionalni utoliko neučinkovitiji. Čini se da takvo stanje stvari potječe od eona evolucijske prednosti koju su emocije i intuicija imali pri rukovođenju našim trenutačnim reakcijama u situacijama kada nam je život u neposrednoj opasnosti - i u kojima bi nas zastajanje i razmišljanje o mogućim rješenjima moglo stajati života.
Ta dva uma, emocionalni i racionalni, najčešće rade u tijesnome skladu, preplićući te tako različite načine spoznavanja kako bi nas usmjeravali kroza svijet. U uobičajenim okolnostima postoji ravnoteža između emocionalnog i racionalnog uma, pri čemu emocije pritječu i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dok racionalni um pročišćuje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Ipak, emocionalni i racionalni um napola su neovisne sposobnosti, a svaka od njih, kako ćemo vidjeti, odražava rad jasno odvojenih, ali međusobno povezanih, moždanih krugova. U mnogim ili u većini situacija rad ta dva uma je usklađen; osjećaji su neophodni mislima, a misli osjećajima. Ali kada dođe do navale strastvenih osjećaja, ravnoteža se poremeti: u takvim trenutcima prevladava emocionalni um koji preplavljuje racionalni.
PRVO OSJEĆAJI, A ONDA MISLI
Zbog toga što je racionalnome umu u odnosu na onaj emocionalni potrebno trenutak-dva više kako bi registrirao i reagirao, »prvi impuls« u emocionalnoj situaciji potječe iz srca, a ne iz glave. Postoji i druga vrst emocionalne reakcije, sporija od one brze, koja ključa i dozrijeva najprije u našim mislima, a tek tada vodi do osjećaja. Ovaj je drugi smjer pobuđivanja emocija promišljeniji i kod takve smo reakcije obično posve svjesni misli koje do njih dovode. Kod ove vrste emocionalnog reagiranja postoji prošireniji proces procjenjivanja; naše misli - spoznaja - igraju ključnu ulogu u određivanju toga koje će se emocije pobuditi. Kada jednom dovršimo tu procjenu »ovaj me taksist vara« ili »ovo je dijete dražesno«, slijedi odgovarajući emocionalni odgovor. U ovom sporijem slijedu reakcija, osjećajima prethode potpunije artikulirane misli. Složenije emocije, poput nelagode ili tjeskobe pred skori ispit, nastaju na još sporijem smjeru, na kojem su za formiranje potrebne sekunde i minute - riječ je o emocijama koje nastaju iz misli.
Naši su najintenzivniji osjećaji zapravo nesvjesne reakcije; ne možemo odlučiti kada će doći do njihove erupcije. Ne samo ljubav, nego i naše ljutnje i strahovi, obuzimaju nas na takav neočekivan način. Tada nam se prije čini da su nam se dogodili nego da je riječ o našem izboru. Zbog toga one mogu poslužiti i kao alibi: »Upravo zbog toga što ne možemo odabrati emocije koje osjećamo«, ističe Ekman, »ljudi su u stanju lako opravdati postupke tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama«.
Jednako kao što do emocija vode brzi i spori smjerovi - jedan preko neposredne percepcije a drugi preko refleksivnog razmišljanja - postoje i emocije koje dolaze na izričit poziv. Jedan od primjera jesu svjesno izmanipulirani osjećaji, temelji glumačke profesije, poput suza koje naviru kada se tužne uspomene hotimice iskorištavaju radi postizanja željenog učinka. Premda ne možemo samo tako promijeniti emociju koju e pobuditi određena vrst misli, vrlo često možemo, a to i činimo, odabrati o čemu ćemo razmišljati. Jednako kao što seksualna maštarija može dovesti do pobuđivanja seksualnih osjećaja, vedre nas uspomene mogu razvedriti, a melankolične misli navesti na razmišljanje.
No racionalni um obično ne odlučuje o tome koje bismo emocije »trebali« osjećati. Umjesto toga, osjećaji nam obično nadolaze kao gotova stvar. Ono što racionalni um obično može kontrolirati jest tijek tih reakcija. Osim u nekoliko iznimaka, ne odlučujemo kada ćemo se ljutiti, biti tužni i tako dalje.
Drži li se emocionalni um te logike i njezinih pravila, pri čemu jedan element predstavlja neki drugi, stvari nužno ne moraju biti definirane objektivnim identitetom: ono što je važno jest kako se percipiraju; stvari su onakve kakvima se doimaju. Ono na što nas nešto podsjeća može biti neusporedivo važnije od onoga što to doista »jest«. Dok racionalni um stvara logike veze između uzroka i posljedica, emocionalni je um nekritičan, povezuje stvari koje su tek na prvi pogled slične.
Postoje brojni načini na koje je emocionalni um djetinjast, i na koje s pojačavanjem emocije postaje sve djetinjastiji. Jedan od njih je i kategoričko razmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga; netko tko je silno postiđen zbog pogreške možda će pomisliti »Uvijek kažem nešto pogrešno«. Još jedan od znakova ovih djetinjih karakteristika jest personalizirano razmišljanje, u kojem se događaji percipiraju iskrivljeno, s koncentracijom na vlastito biće (npr. u slučaju vozača koji, nakon sudara, objašnjava kako je »rasvjetni stup krenuo točno na mene«).
Ovakve djetinjaste karakteristike omogućuju samopotvrđivanje, potiskujući ili ne obazirući se na sjećanja, na činjenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, držeći se onih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi mogu opovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim - takav um zaključuje na temelju objektivnih dokaza. Međutim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove drži da su apsolutno točni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga i jest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vaši argumenti sa stajališta logike bili čvrsti, neće imati nikakvu težinu ako nisu u skladu sa sugovornikovim trenutačnim emocionalnim uvjerenjima. Osjećaji imaju sposobnost samoopravdavanja, s u cijelosti vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«.
Naši su najintenzivniji osjećaji zapravo nesvjesne reakcije; ne možemo odlučiti kada će doći do njihove erupcije. Ne samo ljubav, nego i naše ljutnje i strahovi, obuzimaju nas na takav neočekivan način. Tada nam se prije čini da su nam se dogodili nego da je riječ o našem izboru. Zbog toga one mogu poslužiti i kao alibi: »Upravo zbog toga što ne možemo odabrati emocije koje osjećamo«, ističe Ekman, »ljudi su u stanju lako opravdati postupke tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama«.
Jednako kao što do emocija vode brzi i spori smjerovi - jedan preko neposredne percepcije a drugi preko refleksivnog razmišljanja - postoje i emocije koje dolaze na izričit poziv. Jedan od primjera jesu svjesno izmanipulirani osjećaji, temelji glumačke profesije, poput suza koje naviru kada se tužne uspomene hotimice iskorištavaju radi postizanja željenog učinka. Premda ne možemo samo tako promijeniti emociju koju e pobuditi određena vrst misli, vrlo često možemo, a to i činimo, odabrati o čemu ćemo razmišljati. Jednako kao što seksualna maštarija može dovesti do pobuđivanja seksualnih osjećaja, vedre nas uspomene mogu razvedriti, a melankolične misli navesti na razmišljanje.
No racionalni um obično ne odlučuje o tome koje bismo emocije »trebali« osjećati. Umjesto toga, osjećaji nam obično nadolaze kao gotova stvar. Ono što racionalni um obično može kontrolirati jest tijek tih reakcija. Osim u nekoliko iznimaka, ne odlučujemo kada ćemo se ljutiti, biti tužni i tako dalje.
Drži li se emocionalni um te logike i njezinih pravila, pri čemu jedan element predstavlja neki drugi, stvari nužno ne moraju biti definirane objektivnim identitetom: ono što je važno jest kako se percipiraju; stvari su onakve kakvima se doimaju. Ono na što nas nešto podsjeća može biti neusporedivo važnije od onoga što to doista »jest«. Dok racionalni um stvara logike veze između uzroka i posljedica, emocionalni je um nekritičan, povezuje stvari koje su tek na prvi pogled slične.
Postoje brojni načini na koje je emocionalni um djetinjast, i na koje s pojačavanjem emocije postaje sve djetinjastiji. Jedan od njih je i kategoričko razmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga; netko tko je silno postiđen zbog pogreške možda će pomisliti »Uvijek kažem nešto pogrešno«. Još jedan od znakova ovih djetinjih karakteristika jest personalizirano razmišljanje, u kojem se događaji percipiraju iskrivljeno, s koncentracijom na vlastito biće (npr. u slučaju vozača koji, nakon sudara, objašnjava kako je »rasvjetni stup krenuo točno na mene«).
Ovakve djetinjaste karakteristike omogućuju samopotvrđivanje, potiskujući ili ne obazirući se na sjećanja, na činjenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, držeći se onih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi mogu opovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim - takav um zaključuje na temelju objektivnih dokaza. Međutim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove drži da su apsolutno točni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga i jest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vaši argumenti sa stajališta logike bili čvrsti, neće imati nikakvu težinu ako nisu u skladu sa sugovornikovim trenutačnim emocionalnim uvjerenjima. Osjećaji imaju sposobnost samoopravdavanja, s u cijelosti vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«.
ponedjeljak, 10. rujna 2018.
EMOCIONALNI UM
Brza ali nemarna reakcija
Emocionalni je um neusporedivo brži od racionalnoga i počinje funkcionirati ni na trenutak ne zastajkući kako bi razmislio o tome što čini. Ta brzina isključuje svjesno, analitičko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzina najvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom, čemu pridati pozornost i, kada je jednom postignuta budnost u, recimo, suočavanju s nekom drugom životinjom, s donošenjem trenutačne odluke poput: »Hoću li ja ovo pojesti ili će to pojesti mene?« Za one organizme koji su morali načiniti predugu stanku kako bi razmislili o ovakvim odgovorima bilo je malo vjerojatno da e imati puno potomaka na koje bi mogli prenijeti svoje spore gene.
Postupci koji potječu iz emocionalnoga uma sa sobom nose osobito snažan osjećaj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvari koji može posve zbunjivati racionalni um. Kada se prašina slegne, ili čak usred reakcije, zatječemo same sebe kako razmišljamo: »Zbog čega sam to učinio?« - što je znak da racionalni um počinje reagirati na situaciju, ali ne brzinom emocionalnoga uma.
Budući da nakon njezina pokretanja erupcija emocije može uslijediti praktički trenutačno, mehanizam koji ocjenjuje percepciju mora biti sposoban za velike brzine, čak i u vremenskim odnosima koji vrijede za mozak, a računaju se u tisućinkama sekundi. Ta procjena potrebe za djelovanjem mora biti automatska, toliko brza da uope ne dopire do svijesti. Ovakva brza i površna vrst emocionalne reakcije zapljusne nas praktički prije nego što posve shvatimo što se događa.
Ovako brza percepcija brzini žrtvuje točnost, oslanjajući se na prve dojmove, reagirajući na opću sliku ili najizrazitije karakteristike. Njome se pojave upijaju odjednom, u cijelosti, a reagira se bez mogućnosti promišljenog analiziranja. Taj prvi dojam mogu odrediti živopisne pojedinosti, nadjačavajući pomno procjenjivanje pojedinosti. Velika se prednost sastoji u tome što emocionalni um može očitati emocionalnu stvarnost (ljuti se na mene; ona laže; ovo ga rastužuje) u jednom jedinom trenutku, stvarajući trenutačne intuitivne ocjene koje nam govore koga se treba čuvati, kome vjerovati, tko je uzrujan. Emocionalni um naš je radar za otkrivanje opasnosti; da smo mi (ili naši preci u procesu evolucije) čekali da racionalni um donese neke od ovih sudova, ne samo da bismo možda pogriješili možda bismo već bili i mrtvi. Nedostatak se sastoji u tome što ovi dojmovi i intuitivne ocjene, zbog toga što su donijete u trenu, mogu biti pogrešne ili pogrešno navedene.
Emocionalni je um neusporedivo brži od racionalnoga i počinje funkcionirati ni na trenutak ne zastajkući kako bi razmislio o tome što čini. Ta brzina isključuje svjesno, analitičko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzina najvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom, čemu pridati pozornost i, kada je jednom postignuta budnost u, recimo, suočavanju s nekom drugom životinjom, s donošenjem trenutačne odluke poput: »Hoću li ja ovo pojesti ili će to pojesti mene?« Za one organizme koji su morali načiniti predugu stanku kako bi razmislili o ovakvim odgovorima bilo je malo vjerojatno da e imati puno potomaka na koje bi mogli prenijeti svoje spore gene.
Postupci koji potječu iz emocionalnoga uma sa sobom nose osobito snažan osjećaj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvari koji može posve zbunjivati racionalni um. Kada se prašina slegne, ili čak usred reakcije, zatječemo same sebe kako razmišljamo: »Zbog čega sam to učinio?« - što je znak da racionalni um počinje reagirati na situaciju, ali ne brzinom emocionalnoga uma.
Budući da nakon njezina pokretanja erupcija emocije može uslijediti praktički trenutačno, mehanizam koji ocjenjuje percepciju mora biti sposoban za velike brzine, čak i u vremenskim odnosima koji vrijede za mozak, a računaju se u tisućinkama sekundi. Ta procjena potrebe za djelovanjem mora biti automatska, toliko brza da uope ne dopire do svijesti. Ovakva brza i površna vrst emocionalne reakcije zapljusne nas praktički prije nego što posve shvatimo što se događa.
Ovako brza percepcija brzini žrtvuje točnost, oslanjajući se na prve dojmove, reagirajući na opću sliku ili najizrazitije karakteristike. Njome se pojave upijaju odjednom, u cijelosti, a reagira se bez mogućnosti promišljenog analiziranja. Taj prvi dojam mogu odrediti živopisne pojedinosti, nadjačavajući pomno procjenjivanje pojedinosti. Velika se prednost sastoji u tome što emocionalni um može očitati emocionalnu stvarnost (ljuti se na mene; ona laže; ovo ga rastužuje) u jednom jedinom trenutku, stvarajući trenutačne intuitivne ocjene koje nam govore koga se treba čuvati, kome vjerovati, tko je uzrujan. Emocionalni um naš je radar za otkrivanje opasnosti; da smo mi (ili naši preci u procesu evolucije) čekali da racionalni um donese neke od ovih sudova, ne samo da bismo možda pogriješili možda bismo već bili i mrtvi. Nedostatak se sastoji u tome što ovi dojmovi i intuitivne ocjene, zbog toga što su donijete u trenu, mogu biti pogrešne ili pogrešno navedene.
nedjelja, 9. rujna 2018.
EMOCIJE
Naše emocije vode nas u suočavanju s nevoljama i zadaćama odveć važnima da bismo njihovo rješavanje prepustili samo intelektu - u trenucima opasnosti, bolna gubitka, ustrajavanju prema cilju unatoč preprekama i neuspjesima, ostvarivanju bliskosti partnera, stvaranju obitelji. Svaka emocija nudi izraženu spremnost na djelovanje; svaka nam pokazuje smjer koji se već pokazao dobrim za suočavanje s izazovima ljudskog postojanja koji se ponavljaju.
Kao što svi znamo iz iskustva, kada je riječ o oblikovanju odluka i postupaka, osjećaji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo u naglašavanju važnosti i značenja čisto racionalnoga u ljudskome životu - onoga što se mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencija može biti posve beznačajna.
Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. Čak i u samome korijenu riječi emocija riječ je motere, glagol koji na latinskome znači »kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što znači da svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Činjenica da emocije dovode do određenih postupaka najočitija je pri promatranju životinja ili djece. U čitavom životinjskome carstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako često uočavamo tu veliku anomaliju, to da su emocije - temeljni poticaji za djelovanje - razdvojene od očitih reakcija.
Rječnik Oxford English Dictionary rije emocija definira kao »svaku uzbuđenost ili uznemirenost uma, osjećaja, strasti; svako žestoko ili uzbuđeno mentalno stanje«. Ja se riječju emocija koristim kada želim označiti osjećaj i izrazito njegove misli, psihološka i biološka stanja te niz sklonosti djelovanju. Postoje stotine emocija, kao i njihovih mješavina, varijacija, mutacija i nijansi. Štoviše, puno je više suptilnih razlika među emocijama nego što za njih imamo riječi.
Kao što svi znamo iz iskustva, kada je riječ o oblikovanju odluka i postupaka, osjećaji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo u naglašavanju važnosti i značenja čisto racionalnoga u ljudskome životu - onoga što se mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencija može biti posve beznačajna.
Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. Čak i u samome korijenu riječi emocija riječ je motere, glagol koji na latinskome znači »kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što znači da svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Činjenica da emocije dovode do određenih postupaka najočitija je pri promatranju životinja ili djece. U čitavom životinjskome carstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako često uočavamo tu veliku anomaliju, to da su emocije - temeljni poticaji za djelovanje - razdvojene od očitih reakcija.
Rječnik Oxford English Dictionary rije emocija definira kao »svaku uzbuđenost ili uznemirenost uma, osjećaja, strasti; svako žestoko ili uzbuđeno mentalno stanje«. Ja se riječju emocija koristim kada želim označiti osjećaj i izrazito njegove misli, psihološka i biološka stanja te niz sklonosti djelovanju. Postoje stotine emocija, kao i njihovih mješavina, varijacija, mutacija i nijansi. Štoviše, puno je više suptilnih razlika među emocijama nego što za njih imamo riječi.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)