USKLAĐIVANJE EMOCIJA I MISLI

Emocionalne pouke koje nam je pružio život (na primjer, sjećanje na katastrofalno ulaganje ili bolan prekid veze) odašilju signale koji učinkovito oblikuju odluku, eliminiranjem određenih opcija i naglašavanjem drugih, i to još na samome početku procesa. Na taj način, emocionalni mozak jednako sudjeluje u procesu razumnog donošenja odluka kao i mozak zadužen za razmišljanje.

Emocije su, dakle, važne i za razum. U tom plesu osjećaja i misli, emocionalne sposobnosti vode naše trenutačne odluke, radeći ruku pod ruku s racionalnim umom, omogućujući - ili onemogućujući - same misli. Jednako tako, racionalni mozak u našim emocijama igra provedbenu ulogu - osim u onim trenucima kada se emocije otmu nadzoru i emocionalni mozak podivlja.

U određenome smislu, imamo dva mozga, dva uma - i dvije različite vrste inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Kako ćemo proći u životu ovisi o objema - nije važan samo IQ, važna je i emocionalna inteligencija. Štoviše, intelekt ne može davati najviše od sebe bez emocionalne inteligencije. U uobičajenim okolnostima, komplementarnost limbičkog sustava i neokorteksa, amigdale i prefrontalnih režnjeva znači da je svaki od tih sklopova ravnopravan partner u mentalnome životu. Kada ti partneri međusobno dobro surađuju, emocionalna je inteligencija na višoj razini - jednako kao i intelektualne sposobnosti.

PROŠLOST NAMETNUTA SADAŠNJOSTI

Kada se čini da je neka karakteristika određenog događaja slična emocijama nabijenoj uspomeni iz prošlosti, emocionalni um reagira pokretanjem osjećaja koji su pratili taj zapamćeni događaj. Problem je u tome, naročito kada do procjene dolazi brzo i automatski, što možda nećemo uvidjeti kako ono što je vrijedilo neko više nije isto.

Funkcioniranje emocionalnog uma uvelike je specifično za određena stanja, određeno konkretnim osjećajem koji prevladava u datome trenutku. Kako razmišljamo i postupamo kada se osjećamo romantično posve se razlikuje od načina na koji se ponašamo kada smo razjareni ili potišteni; unutar mehanike emocija, svaki osjećaj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa čak i sjećanja. Ovi repertoari koji ovise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osjećamo intenzivne emocije. Kada je rije o nadzoru nad umom, primjećuje se i stalan porast utjecaja emocionalne komponente u omjeru racionalno-emocionalno; što su osjećaji intenzivniji, to emocionalni um postaje dominantniji - a racionalni utoliko neučinkovitiji. Čini se da takvo stanje stvari potječe od eona evolucijske prednosti koju su emocije i intuicija imali pri rukovođenju našim trenutačnim reakcijama u situacijama kada nam je život u neposrednoj opasnosti - i u kojima bi nas zastajanje i razmišljanje o mogućim rješenjima moglo stajati života.

Ta dva uma, emocionalni i racionalni, najčešće rade u tijesnome skladu, preplićući te tako različite načine spoznavanja kako bi nas usmjeravali kroza svijet. U uobičajenim okolnostima postoji ravnoteža između emocionalnog i racionalnog uma, pri čemu emocije pritječu i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dok racionalni um pročišćuje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Ipak, emocionalni i racionalni um napola su neovisne sposobnosti, a svaka od njih, kako ćemo vidjeti, odražava rad jasno odvojenih, ali međusobno povezanih, moždanih krugova. U mnogim ili u većini situacija rad ta dva uma je usklađen; osjećaji su neophodni mislima, a misli osjećajima. Ali kada dođe do navale strastvenih osjećaja, ravnoteža se poremeti: u takvim trenutcima prevladava emocionalni um koji preplavljuje racionalni.

PRVO OSJEĆAJI, A ONDA MISLI

Zbog toga što je racionalnome umu u odnosu na onaj emocionalni potrebno trenutak-dva više kako bi registrirao i reagirao, »prvi impuls« u emocionalnoj situaciji potječe iz srca, a ne iz glave. Postoji i druga vrst emocionalne reakcije, sporija od one brze, koja ključa i dozrijeva najprije u našim mislima, a tek tada vodi do osjećaja. Ovaj je drugi smjer pobuđivanja emocija promišljeniji i kod takve smo reakcije obično posve svjesni misli koje do njih dovode. Kod ove vrste emocionalnog reagiranja postoji prošireniji proces procjenjivanja; naše misli - spoznaja - igraju ključnu ulogu u određivanju toga koje će se emocije pobuditi. Kada jednom dovršimo tu procjenu »ovaj me taksist vara« ili »ovo je dijete dražesno«, slijedi odgovarajući emocionalni odgovor. U ovom sporijem slijedu reakcija, osjećajima prethode potpunije artikulirane misli. Složenije emocije, poput nelagode ili tjeskobe pred skori ispit, nastaju na još sporijem smjeru, na kojem su za formiranje potrebne sekunde i minute - riječ je o emocijama koje nastaju iz misli.

Naši su najintenzivniji osjećaji zapravo nesvjesne reakcije; ne možemo odlučiti kada će doći do njihove erupcije. Ne samo ljubav, nego i naše ljutnje i strahovi, obuzimaju nas na takav neočekivan način. Tada nam se prije čini da su nam se dogodili nego da je riječ o našem izboru. Zbog toga one mogu poslužiti i kao alibi: »Upravo zbog toga što ne možemo odabrati emocije koje osjećamo«, ističe Ekman, »ljudi su u stanju lako opravdati postupke tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama«.

Jednako kao što do emocija vode brzi i spori smjerovi - jedan preko neposredne percepcije a drugi preko refleksivnog razmišljanja - postoje i emocije koje dolaze na izričit poziv. Jedan od primjera jesu svjesno izmanipulirani osjećaji, temelji glumačke profesije, poput suza koje naviru kada se tužne uspomene hotimice iskorištavaju radi postizanja željenog učinka. Premda ne možemo samo tako promijeniti emociju koju e pobuditi određena vrst misli, vrlo često možemo, a to i činimo, odabrati o čemu ćemo razmišljati. Jednako kao što seksualna maštarija može dovesti do pobuđivanja seksualnih osjećaja, vedre nas uspomene mogu razvedriti, a melankolične misli navesti na razmišljanje.

No racionalni um obično ne odlučuje o tome koje bismo emocije »trebali« osjećati. Umjesto toga, osjećaji nam obično nadolaze kao gotova stvar. Ono što racionalni um obično može kontrolirati jest tijek tih reakcija. Osim u nekoliko iznimaka, ne odlučujemo kada ćemo se ljutiti, biti tužni i tako dalje.

Drži li se emocionalni um te logike i njezinih pravila, pri čemu jedan element predstavlja neki drugi, stvari nužno ne moraju biti definirane objektivnim identitetom: ono što je važno jest kako se percipiraju; stvari su onakve kakvima se doimaju. Ono na što nas nešto podsjeća može biti neusporedivo važnije od onoga što to doista »jest«. Dok racionalni um stvara logike veze između uzroka i posljedica, emocionalni je um nekritičan, povezuje stvari koje su tek na prvi pogled slične.

Postoje brojni načini na koje je emocionalni um djetinjast, i na koje s pojačavanjem emocije postaje sve djetinjastiji. Jedan od njih je i kategoričko razmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga; netko tko je silno postiđen zbog pogreške možda će pomisliti »Uvijek kažem nešto pogrešno«. Još jedan od znakova ovih djetinjih karakteristika jest personalizirano razmišljanje, u kojem se događaji percipiraju iskrivljeno, s koncentracijom na vlastito biće (npr. u slučaju vozača koji, nakon sudara, objašnjava kako je »rasvjetni stup krenuo točno na mene«).

Ovakve djetinjaste karakteristike omogućuju samopotvrđivanje, potiskujući ili ne obazirući se na sjećanja, na činjenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, držeći se onih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi mogu opovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim - takav um zaključuje na temelju objektivnih dokaza. Međutim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove drži da su apsolutno točni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga i jest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vaši argumenti sa stajališta logike bili čvrsti, neće imati nikakvu težinu ako nisu u skladu sa sugovornikovim trenutačnim emocionalnim uvjerenjima. Osjećaji imaju sposobnost samoopravdavanja, s u cijelosti vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«.

EMOCIONALNI UM

Brza ali nemarna reakcija

Emocionalni je um neusporedivo brži od racionalnoga i počinje funkcionirati ni na trenutak ne zastajkući kako bi razmislio o tome što čini. Ta brzina isključuje svjesno, analitičko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzina najvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom, čemu pridati pozornost i, kada je jednom postignuta budnost u, recimo, suočavanju s nekom drugom životinjom, s donošenjem trenutačne odluke poput: »Hoću li ja ovo pojesti ili će to pojesti mene?« Za one organizme koji su morali načiniti predugu stanku kako bi razmislili o ovakvim odgovorima bilo je malo vjerojatno da e imati puno potomaka na koje bi mogli prenijeti svoje spore gene.

Postupci koji potječu iz emocionalnoga uma sa sobom nose osobito snažan osjećaj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvari koji može posve zbunjivati racionalni um. Kada se prašina slegne, ili čak usred reakcije, zatječemo same sebe kako razmišljamo: »Zbog čega sam to učinio?« - što je znak da racionalni um počinje reagirati na situaciju, ali ne brzinom emocionalnoga uma.

Budući da nakon njezina pokretanja erupcija emocije može uslijediti praktički trenutačno, mehanizam koji ocjenjuje percepciju mora biti sposoban za velike brzine, čak i u vremenskim odnosima koji vrijede za mozak, a računaju se u tisućinkama sekundi. Ta procjena potrebe za djelovanjem mora biti automatska, toliko brza da uope ne dopire do svijesti. Ovakva brza i površna vrst emocionalne reakcije zapljusne nas praktički prije nego što posve shvatimo što se događa.

Ovako brza percepcija brzini žrtvuje točnost, oslanjajući se na prve dojmove, reagirajući na opću sliku ili najizrazitije karakteristike. Njome se pojave upijaju odjednom, u cijelosti, a reagira se bez mogućnosti promišljenog analiziranja. Taj prvi dojam mogu odrediti živopisne pojedinosti, nadjačavajući pomno procjenjivanje pojedinosti. Velika se prednost sastoji u tome što emocionalni um može očitati emocionalnu stvarnost (ljuti se na mene; ona laže; ovo ga rastužuje) u jednom jedinom trenutku, stvarajući trenutačne intuitivne ocjene koje nam govore koga se treba čuvati, kome vjerovati, tko je uzrujan. Emocionalni um naš je radar za otkrivanje opasnosti; da smo mi (ili naši preci u procesu evolucije) čekali da racionalni um donese neke od ovih sudova, ne samo da bismo možda pogriješili možda bismo već bili i mrtvi. Nedostatak se sastoji u tome što ovi dojmovi i intuitivne ocjene, zbog toga što su donijete u trenu, mogu biti pogrešne ili pogrešno navedene.

EMOCIJE

Naše emocije vode nas u suočavanju s nevoljama i zadaćama odveć važnima da bismo njihovo rješavanje prepustili samo intelektu - u trenucima opasnosti, bolna gubitka, ustrajavanju prema cilju unatoč preprekama i neuspjesima, ostvarivanju bliskosti partnera, stvaranju obitelji. Svaka emocija nudi izraženu spremnost na djelovanje; svaka nam pokazuje smjer koji se već pokazao dobrim za suočavanje s izazovima ljudskog postojanja koji se ponavljaju.

Kao što svi znamo iz iskustva, kada je riječ o oblikovanju odluka i postupaka, osjećaji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo u naglašavanju važnosti i značenja čisto racionalnoga u ljudskome životu - onoga što se mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencija može biti posve beznačajna.

Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. Čak i u samome korijenu riječi emocija riječ je motere, glagol koji na latinskome znači »kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što znači da svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Činjenica da emocije dovode do određenih postupaka najočitija je pri promatranju životinja ili djece. U čitavom životinjskome carstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako često uočavamo tu veliku anomaliju, to da su emocije - temeljni poticaji za djelovanje - razdvojene od očitih reakcija.

Rječnik Oxford English Dictionary rije emocija definira kao »svaku uzbuđenost ili uznemirenost uma, osjećaja, strasti; svako žestoko ili uzbuđeno mentalno stanje«. Ja se riječju emocija koristim kada želim označiti osjećaj i izrazito njegove misli, psihološka i biološka stanja te niz sklonosti djelovanju. Postoje stotine emocija, kao i njihovih mješavina, varijacija, mutacija i nijansi. Štoviše, puno je više suptilnih razlika među emocijama nego što za njih imamo riječi.

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA - UVOD

(David Goleman):

Svakoga dana do nas dopiru vijesti prepune takvih svjedočenja o raspadu sustava uljudnog ophođenja i sigurnosti, o provalama niskih strasti koje su se otele svakome nadzoru. No to samo odražava i pojačava sve izraženiji dojam o emocijama koje su izmakle kontroli i u našem vlastitome životu i životima ljudi oko nas. Nitko nije zaštićen od ovakvih hirovitih provala nasilja i boli; na ovaj ili onaj način utječu i na život sviju nas.

Posljednjih godina bilježi se porast razine bijesa i beznađa, bilo u tihoj osamljenosti djece koju umjesto djevojke iz susjedstva čuva TV aparat, u boli napuštene, zapostavljane i zlostavljane djece ili, pak, u ružnim i dobro poznatim slikama branoga nasilja. Sve raširenija emocionalna slabost očitava se u brojkama koje pokazuju porast broja slučajeva depresije u svijetu, kao i u podsjetnicima na sve veće valove agresivnosti.

Što je to što možemo promijeniti a što e našoj djeci pomoći da žive boljim životom? Koji su to čimbenici na djelu kada se ljudi s visokim kvocijentom inteligencije muče i doživljavaju neuspjehe, dok oni sa skromnim IQ-em napreduju nevjerojatno dobro? Ja bih rekao da je razlika vrlo često u sposobnostima koje ćemo ovdje nazivati emocionalnom inteligencijom, a tu je rije o samokontroli, revnosti i ustrajnosti te sposobnosti motiviranja samoga sebe. A tim vještinama, kao što ćemo vidjeti, moguće je poučiti djecu, čime će ona steći veće mogućnosti da se koriste svim onim intelektualnim potencijalima koje im je genetsko kolo sreće eventualno dodijelilo.

35. LEAN PRINCIPI I REDOSLIJED IMPLEMENTACIJE LEAN SUSTAVA

1.     DEFINIRATI VRIJEDNOST – Prvo što je potrebno uraditi je definirati vrijednost proizvoda , i interno i eksterno. To znači da vrijednost proizvoda mora biti definirana iz aspekta poduzeća i kupca. Posebno je bitno odrediti vrijednosti za kupca. Ako proizvod posjeduje kvalitete koje kupcu ne predstavljaju dodatnu vrijednost, kupac neće biti zainteresiran za proizvod. Potrebno je analizirati potrebe kupca i osobine proizvoda koje će u najvećem postotku odgovoriti na potrebe kupca. Zatim je potrebno odrediti koji procesi dodaju vrijednost proizvodu, a koji ne. Procese koji ne dodaju vrijednost potrebno je dodatno ispitati i odrediti jesu li neophodni ili prijeći na njihovu eliminaciju. Što je više osobina proizvoda koje kupci prepoznaju kao kvalitetu, više je zadovoljnih kupaca, što automatski znači i veća šansa za rast i razvoj poduzeća.

2.     IDENTIFICIRANJE TOKA VRIJEDNOSTI – Potrebno je ljude podijeliti u timove, objasniti ciljeve, obučiti i dati vremenski rok. Cilj u ovom dijelu implementacije je da se odrede grupe proizvoda i da se mapiraju tokovi vrijednosti sa što više detaljnih kvantitativnih informacija o procesu (proizvodnje). Kvantitativne informacije uključuju vrijeme trajanja operacija, vrijeme potrebno za čitav tehnološki ciklus, kapacitete strojeva, vrijeme trajanja operacije od strane radnika, čekanje, pripremno završno vrijeme, vrijeme transporta, tok informacija itd.  Kada se informacije prikupe potrebno je nacrtati sliku (kartu) toka vrijednosti, točno onako kakav je tok sa svim manjkavostima i problemima. 

3.     PROJEKTIRANJE NEPREKIDNOG TOKA I IMPLEMENTACIJA – Poslije mapiranja toka vrijednosti potrebno je sagledati proces za svaku grupu proizvoda i dobro analizirati čitav proces. Potom je potrebno odrediti takt proizvodnje i na osnovu takta projektirati neprekidni tok. Neprekidni tok treba u što većoj mjeri zadovoljavati princip prelaska predmeta rada sa operacije na operaciju, tako da se eliminira vrijeme predmeta u procesu rada koje ne dodaje vrijednost proizvodu. Zatim je potrebno projektirati radne jedinice gdje god je to moguće pridržavajući se pravila o neprekidnom toku. Kada se napravi mapa budućeg neprekidnog toka treba odmah krenuti sa implementacijom. Taichi Ohno je govorio da ništa nije savršeno, ali se mora krenuti od negdje kako bi se krenulo prema savršenstvu. To znači da čim se isprojektira neprekidni tok, treba ga odmah implementirati, a eventualne propuste i novonastale probleme rješavati korak po korak.

4.     PRINCIP VUČENJA – Treba poštovati princip izvlačenja, odnosno ne dozvoliti da dođe do prekomjerne proizvodnje. Prekomjerna proizvodnja je fundamentalni gubitak koji utječe na sve procese, tako da se treba truditi da se jedino proizvode dobijene narudžbe. 

5.     SAVRŠENSTVO – Ovo zapravo i nije korak već konstanta LEAN poduzeća. Treba unapređivati sve procese i sve funkcije poduzeća. Prvo je potrebno unaprijediti neprekidni tok, sve procese u neprekidnom toku. Smanjiti vremena operacija kako bi odgovarale taktu, povećati kvalitetu putem kaizen unapređenja. Projektiranje poka yoke i jidoka uređaja je slijedeći korak uz konstantnu primjenu 5S pravila o čistoći, urednosti i vizualnosti svih postrojenja i svih procesa. U LEAN poduzeću je odgovornost za savršenstvo delegirana na sve zaposlene, jer samo tako će se poduzeće i zaista kretati ka savršenstvu.