Ljude je naješće moguće podijeliti prema jasno izraženim načinima odnošenja prema emocijama:
• Svjesni sebe. Ove osobe, razumljivo, svjesne svojih raspoloženja u trenucima kada ih doživljavaju, u svom emocionalnome životu pokazuju određenu profinjenost. Njihove jasne spoznaje o emocijama mogu poslužiti kao temelj za druge karakterne osobine: samostalni su i pouzdano znaju vlastite granice, dobra su psihičkog zdravlja i često su skloni pozitivnome pogledu na život. Kada ih obuzme neraspoloženje, ne odaju se mračnim i opsjednutim mislima o tome i u stanju su brže se izvući iz takvih stanja. Ukratko, njihova pozornost pomaže im da upravljaju emocijama.
• Utopljeni. Ovo su osobe koje se nerijetko osjećaju preplavljenima emocijama i nemoćnima da im izmaknu, kao da su vlast nad njima preuzela upravo ta raspoloženja. Nestalne su i ne osobito svjesne svojih osjećaja, tako da su u njima izgubljene, umjesto da imaju neku vrst perspektive. Zbog toga čine vrlo malo toga da izbjegnu negativna raspoloženja, držeći kako nemaju nikakva nadzora nad svojim emocionalnim životom. Često se osjećaju obuzetima takvim stanjima i imaju dojam da su emocionalno izvan kontrole.
• Pomireni. I premda im je često posve jasno što osjećaju, ove su osobe nerijetko sklone prihvaćanju svojih raspoloženja, pa ih stoga i ne pokušavaju izmijeniti. Čini se da postoje dvije podvrste ovog tipa ljudi: oni koji su obično dobro raspoloženi i stoga imaju malo motiva za promjenu, i ljudi koji su, unatoč jasnoj svijesti o vlastitim raspoloženjima, skloni neraspoloženosti, koju, međutim, prihvaćaju posve rezignirano, ne čineći ništa kako bi je promijenili unatoč nelagodi i boli - riječ je o obrascu koji nalazimo, na primjer, u osoba koje pate od depresije i koje su pomirene sa svojim očajem.
Zamislite na trenutak da zrakoplovom putujete iz New Yorka u San Francisco. Let protječe bez ikakvih osobitosti, no kada se počnete približavati Stjenjaku, u zvučnicima se začuje pilotov glas »Dame i gospodo, prema podacima kojima raspolažemo, uskoro bi moglo doći do turbulencija. Molim vas, vratite se na mjesta i zakopajte pojaseve«. Zrakoplov potom zahvate neugodne zračne struje, jače od ičega što ste dotada iskusili - zrakoplov poskakuje gore-dolje i lijevo-desno, poput plastične lopte na morskim valovima.
Pitanje glasi: što činite?
Jeste li tip osobe koja e se zakopati u kakvu knjigu ili časopis ili pak nastaviti gledati film, iz osjetila i misli isključujući turbulenciju? Ili ćete izvaditi upute za ovakve situacije i podsjetiti se mjera sigurnosti, ili ćete promatrati stjuardese tražeći na njima kakav znak panike, ili ćete pokušavati čuti rad motora i otkriti ima li kakvih znakova za zabrinutost?
Ta dva stava spram opasnosti vrlo različito djeluju na način kako netko doživljava svoje emocionalne reakcije. Oni koji pod pritiskom pomno prate što se događa, samom tom izraženom pozornošću mogu nesvjesno pojačati magnitudu vlastitih reakcija - naročito ako u tom pompom praćenju nema staloženosti svijesti o vlastitoj ličnosti. Posljedica je to što im se emocije doimaju još intenzivnijima. Oni kojima je pozornost zaokupljena nečim drugim, primjećuju manje toga o svojim reakcijama i tako minimaliziraju iskustvo svoje emocionalne reakcije, ako već ne i same razmjere reakcije.
srijeda, 12. rujna 2018.
MOGU LI EMOCIJE BITI INTELIGENTNE?
5 je glavnih područja OSOBNE INTELIGENCIJE:
1. Upoznavanje vlastitih emocija. Svijest o vlastitome biću - prepoznavanje osjećaja u trenutku kada do njega dolazi - ključ je emocionalne inteligencije. Sposobnost praćenja osjećaja iz trenutka u trenutak presudna je za psihološke spoznaje i razumijevanje vlastite ličnosti. Nemogućnost primjećivanja vlastitih osjećaja ostavlja nas njima na milost i nemilost. Osobe koje pouzdanije poznaju svoje osjećaje bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju o određenim osobnim odlukama, od toga s kime stupiti u brak do toga koji posao odabrati.
2. Upravljanje emocijama. Upravljati emocijama tako da odgovaraju situaciji sposobnost je koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti. Razmotrit ćemo sposobnost koja čovjeku omogućuje da tješi samoga sebe, da se oslobodi neobuzdane tjeskobe, potištenosti ili razdraženosti - i posljedice koje sa sobom donosi neuspjeh u toj temeljnoj emocionalnoj vještini. Osobe kojima ta vještina ne ide od ruke neprestano se bore protiv osjećaja uznemirenosti i patnje, dok se oni koji su u tome dobri puno brže mogu oporaviti od životnih neuspjeha i nedaća.
3. Motiviranje samoga sebe. Upravljanje emocijama u službi određenog cilja temeljna je sposobnost potrebna za iskazivanje usredotočene pozornosti, za samomotivacije i ovladavanje vlastitim postupcima te za kreativnost. Emocionalna samokontrola - sposobnost odgađanja primanja nagrade i zatomljavanja impulsa - temeljni je dio svakovrsnih uspjeha. A sposobnost prebacivanja u stanje plime omogućuje postizanje iznimnih rezultata svih vrsta. Ljudi koje krasi ova sposobnost nerijetko su produktivniji i učinkovitiji, čega god se prihvatili.
4. Prepoznavanje emocija u drugima. Empatija, još jedna od sposobnosti koja se temelji na emocionalnoj svijesti o vlastitoj ličnosti, osnovna je »vještina za ophođenje s ljudima«. Istražit ćemo korijene empatije, društvenu cijenu emocionalne gluhoće i razloge zbog kojih empatija potiče altruizam. Osobe koje iskazuju empatiju bolje su prilagođene suptilnim društvenim signalima koji pokazuju što je drugima potrebno ili što drugi žele. Zbog toga su takve osobe uspješnije u zvanjima poput njegovanja djece i bolesnika, u nastavi, trgovini i na rukovodećim funkcijama.
5. Snalaženje u vezama. Umijeće održavanja veze u velikoj je mjeri vještina upravljanja emocijama u drugima. Osmo poglavlje bavi se društvenom sposobnošću i nesposobnošću, te specifičnim vještinama na tom području. Rije je o sposobnostima koje su temelj popularnosti, karakteristika vođe i interpersonalne učinkovitosti. Osobe koje se ističu u tim vještinama postižu dobre rezultate u svemu što se oslanja na nesmetanu interakciju s drugima; to su društvene zvijezde.
Dakako, ljudi se razlikuju po sposobnostima na svakom od ovih područja; neki od nas možda su vrlo uspješni u obuzdavanju, recimo, vlastite uzrujanosti, ali razmjerno nesposobni kada je riječ o umirivanju drugih. Temelj na kojem počiva naša razina sposobnosti nesumnjivo je živčane naravi, ali kao što ćemo vidjeti, mozak je iznimno podatan i neprestano uči. Nedostatke u emocionalnim vještinama moguće je popraviti: u velikoj mjeri, svako od ovih područja zapravo je skup navika i reakcija koje je, uz ispravno usmjeren trud, moguće poboljšati.
1. Upoznavanje vlastitih emocija. Svijest o vlastitome biću - prepoznavanje osjećaja u trenutku kada do njega dolazi - ključ je emocionalne inteligencije. Sposobnost praćenja osjećaja iz trenutka u trenutak presudna je za psihološke spoznaje i razumijevanje vlastite ličnosti. Nemogućnost primjećivanja vlastitih osjećaja ostavlja nas njima na milost i nemilost. Osobe koje pouzdanije poznaju svoje osjećaje bolje upravljaju vlastitim životom i bolje znaju što osjećaju o određenim osobnim odlukama, od toga s kime stupiti u brak do toga koji posao odabrati.
2. Upravljanje emocijama. Upravljati emocijama tako da odgovaraju situaciji sposobnost je koja se izgrađuje na temelju svijesti o vlastitoj ličnosti. Razmotrit ćemo sposobnost koja čovjeku omogućuje da tješi samoga sebe, da se oslobodi neobuzdane tjeskobe, potištenosti ili razdraženosti - i posljedice koje sa sobom donosi neuspjeh u toj temeljnoj emocionalnoj vještini. Osobe kojima ta vještina ne ide od ruke neprestano se bore protiv osjećaja uznemirenosti i patnje, dok se oni koji su u tome dobri puno brže mogu oporaviti od životnih neuspjeha i nedaća.
3. Motiviranje samoga sebe. Upravljanje emocijama u službi određenog cilja temeljna je sposobnost potrebna za iskazivanje usredotočene pozornosti, za samomotivacije i ovladavanje vlastitim postupcima te za kreativnost. Emocionalna samokontrola - sposobnost odgađanja primanja nagrade i zatomljavanja impulsa - temeljni je dio svakovrsnih uspjeha. A sposobnost prebacivanja u stanje plime omogućuje postizanje iznimnih rezultata svih vrsta. Ljudi koje krasi ova sposobnost nerijetko su produktivniji i učinkovitiji, čega god se prihvatili.
4. Prepoznavanje emocija u drugima. Empatija, još jedna od sposobnosti koja se temelji na emocionalnoj svijesti o vlastitoj ličnosti, osnovna je »vještina za ophođenje s ljudima«. Istražit ćemo korijene empatije, društvenu cijenu emocionalne gluhoće i razloge zbog kojih empatija potiče altruizam. Osobe koje iskazuju empatiju bolje su prilagođene suptilnim društvenim signalima koji pokazuju što je drugima potrebno ili što drugi žele. Zbog toga su takve osobe uspješnije u zvanjima poput njegovanja djece i bolesnika, u nastavi, trgovini i na rukovodećim funkcijama.
5. Snalaženje u vezama. Umijeće održavanja veze u velikoj je mjeri vještina upravljanja emocijama u drugima. Osmo poglavlje bavi se društvenom sposobnošću i nesposobnošću, te specifičnim vještinama na tom području. Rije je o sposobnostima koje su temelj popularnosti, karakteristika vođe i interpersonalne učinkovitosti. Osobe koje se ističu u tim vještinama postižu dobre rezultate u svemu što se oslanja na nesmetanu interakciju s drugima; to su društvene zvijezde.
Dakako, ljudi se razlikuju po sposobnostima na svakom od ovih područja; neki od nas možda su vrlo uspješni u obuzdavanju, recimo, vlastite uzrujanosti, ali razmjerno nesposobni kada je riječ o umirivanju drugih. Temelj na kojem počiva naša razina sposobnosti nesumnjivo je živčane naravi, ali kao što ćemo vidjeti, mozak je iznimno podatan i neprestano uči. Nedostatke u emocionalnim vještinama moguće je popraviti: u velikoj mjeri, svako od ovih područja zapravo je skup navika i reakcija koje je, uz ispravno usmjeren trud, moguće poboljšati.
USKLAĐIVANJE EMOCIJA I MISLI
Emocionalne pouke koje nam je pružio život (na primjer, sjećanje na katastrofalno ulaganje ili bolan prekid veze) odašilju signale koji učinkovito oblikuju odluku, eliminiranjem određenih opcija i naglašavanjem drugih, i to još na samome početku procesa. Na taj način, emocionalni mozak jednako sudjeluje u procesu razumnog donošenja odluka kao i mozak zadužen za razmišljanje.
Emocije su, dakle, važne i za razum. U tom plesu osjećaja i misli, emocionalne sposobnosti vode naše trenutačne odluke, radeći ruku pod ruku s racionalnim umom, omogućujući - ili onemogućujući - same misli. Jednako tako, racionalni mozak u našim emocijama igra provedbenu ulogu - osim u onim trenucima kada se emocije otmu nadzoru i emocionalni mozak podivlja.
U određenome smislu, imamo dva mozga, dva uma - i dvije različite vrste inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Kako ćemo proći u životu ovisi o objema - nije važan samo IQ, važna je i emocionalna inteligencija. Štoviše, intelekt ne može davati najviše od sebe bez emocionalne inteligencije. U uobičajenim okolnostima, komplementarnost limbičkog sustava i neokorteksa, amigdale i prefrontalnih režnjeva znači da je svaki od tih sklopova ravnopravan partner u mentalnome životu. Kada ti partneri međusobno dobro surađuju, emocionalna je inteligencija na višoj razini - jednako kao i intelektualne sposobnosti.
Emocije su, dakle, važne i za razum. U tom plesu osjećaja i misli, emocionalne sposobnosti vode naše trenutačne odluke, radeći ruku pod ruku s racionalnim umom, omogućujući - ili onemogućujući - same misli. Jednako tako, racionalni mozak u našim emocijama igra provedbenu ulogu - osim u onim trenucima kada se emocije otmu nadzoru i emocionalni mozak podivlja.
U određenome smislu, imamo dva mozga, dva uma - i dvije različite vrste inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Kako ćemo proći u životu ovisi o objema - nije važan samo IQ, važna je i emocionalna inteligencija. Štoviše, intelekt ne može davati najviše od sebe bez emocionalne inteligencije. U uobičajenim okolnostima, komplementarnost limbičkog sustava i neokorteksa, amigdale i prefrontalnih režnjeva znači da je svaki od tih sklopova ravnopravan partner u mentalnome životu. Kada ti partneri međusobno dobro surađuju, emocionalna je inteligencija na višoj razini - jednako kao i intelektualne sposobnosti.
utorak, 11. rujna 2018.
PROŠLOST NAMETNUTA SADAŠNJOSTI
Kada se čini da je neka karakteristika određenog događaja slična emocijama nabijenoj uspomeni iz prošlosti, emocionalni um reagira pokretanjem osjećaja koji su pratili taj zapamćeni događaj. Problem je u tome, naročito kada do procjene dolazi brzo i automatski, što možda nećemo uvidjeti kako ono što je vrijedilo neko više nije isto.
Funkcioniranje emocionalnog uma uvelike je specifično za određena stanja, određeno konkretnim osjećajem koji prevladava u datome trenutku. Kako razmišljamo i postupamo kada se osjećamo romantično posve se razlikuje od načina na koji se ponašamo kada smo razjareni ili potišteni; unutar mehanike emocija, svaki osjećaj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa čak i sjećanja. Ovi repertoari koji ovise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osjećamo intenzivne emocije. Kada je rije o nadzoru nad umom, primjećuje se i stalan porast utjecaja emocionalne komponente u omjeru racionalno-emocionalno; što su osjećaji intenzivniji, to emocionalni um postaje dominantniji - a racionalni utoliko neučinkovitiji. Čini se da takvo stanje stvari potječe od eona evolucijske prednosti koju su emocije i intuicija imali pri rukovođenju našim trenutačnim reakcijama u situacijama kada nam je život u neposrednoj opasnosti - i u kojima bi nas zastajanje i razmišljanje o mogućim rješenjima moglo stajati života.
Ta dva uma, emocionalni i racionalni, najčešće rade u tijesnome skladu, preplićući te tako različite načine spoznavanja kako bi nas usmjeravali kroza svijet. U uobičajenim okolnostima postoji ravnoteža između emocionalnog i racionalnog uma, pri čemu emocije pritječu i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dok racionalni um pročišćuje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Ipak, emocionalni i racionalni um napola su neovisne sposobnosti, a svaka od njih, kako ćemo vidjeti, odražava rad jasno odvojenih, ali međusobno povezanih, moždanih krugova. U mnogim ili u većini situacija rad ta dva uma je usklađen; osjećaji su neophodni mislima, a misli osjećajima. Ali kada dođe do navale strastvenih osjećaja, ravnoteža se poremeti: u takvim trenutcima prevladava emocionalni um koji preplavljuje racionalni.
Funkcioniranje emocionalnog uma uvelike je specifično za određena stanja, određeno konkretnim osjećajem koji prevladava u datome trenutku. Kako razmišljamo i postupamo kada se osjećamo romantično posve se razlikuje od načina na koji se ponašamo kada smo razjareni ili potišteni; unutar mehanike emocija, svaki osjećaj ima vlastiti prepoznatljivi repertoar misli, reakcija, pa čak i sjećanja. Ovi repertoari koji ovise o stanjima postaju najdominantniji u trenucima kada osjećamo intenzivne emocije. Kada je rije o nadzoru nad umom, primjećuje se i stalan porast utjecaja emocionalne komponente u omjeru racionalno-emocionalno; što su osjećaji intenzivniji, to emocionalni um postaje dominantniji - a racionalni utoliko neučinkovitiji. Čini se da takvo stanje stvari potječe od eona evolucijske prednosti koju su emocije i intuicija imali pri rukovođenju našim trenutačnim reakcijama u situacijama kada nam je život u neposrednoj opasnosti - i u kojima bi nas zastajanje i razmišljanje o mogućim rješenjima moglo stajati života.
Ta dva uma, emocionalni i racionalni, najčešće rade u tijesnome skladu, preplićući te tako različite načine spoznavanja kako bi nas usmjeravali kroza svijet. U uobičajenim okolnostima postoji ravnoteža između emocionalnog i racionalnog uma, pri čemu emocije pritječu i daju podatke potrebne za rad racionalnog uma, dok racionalni um pročišćuje i katkada stavlja veto na pojedine emocije. Ipak, emocionalni i racionalni um napola su neovisne sposobnosti, a svaka od njih, kako ćemo vidjeti, odražava rad jasno odvojenih, ali međusobno povezanih, moždanih krugova. U mnogim ili u većini situacija rad ta dva uma je usklađen; osjećaji su neophodni mislima, a misli osjećajima. Ali kada dođe do navale strastvenih osjećaja, ravnoteža se poremeti: u takvim trenutcima prevladava emocionalni um koji preplavljuje racionalni.
PRVO OSJEĆAJI, A ONDA MISLI
Zbog toga što je racionalnome umu u odnosu na onaj emocionalni potrebno trenutak-dva više kako bi registrirao i reagirao, »prvi impuls« u emocionalnoj situaciji potječe iz srca, a ne iz glave. Postoji i druga vrst emocionalne reakcije, sporija od one brze, koja ključa i dozrijeva najprije u našim mislima, a tek tada vodi do osjećaja. Ovaj je drugi smjer pobuđivanja emocija promišljeniji i kod takve smo reakcije obično posve svjesni misli koje do njih dovode. Kod ove vrste emocionalnog reagiranja postoji prošireniji proces procjenjivanja; naše misli - spoznaja - igraju ključnu ulogu u određivanju toga koje će se emocije pobuditi. Kada jednom dovršimo tu procjenu »ovaj me taksist vara« ili »ovo je dijete dražesno«, slijedi odgovarajući emocionalni odgovor. U ovom sporijem slijedu reakcija, osjećajima prethode potpunije artikulirane misli. Složenije emocije, poput nelagode ili tjeskobe pred skori ispit, nastaju na još sporijem smjeru, na kojem su za formiranje potrebne sekunde i minute - riječ je o emocijama koje nastaju iz misli.
Naši su najintenzivniji osjećaji zapravo nesvjesne reakcije; ne možemo odlučiti kada će doći do njihove erupcije. Ne samo ljubav, nego i naše ljutnje i strahovi, obuzimaju nas na takav neočekivan način. Tada nam se prije čini da su nam se dogodili nego da je riječ o našem izboru. Zbog toga one mogu poslužiti i kao alibi: »Upravo zbog toga što ne možemo odabrati emocije koje osjećamo«, ističe Ekman, »ljudi su u stanju lako opravdati postupke tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama«.
Jednako kao što do emocija vode brzi i spori smjerovi - jedan preko neposredne percepcije a drugi preko refleksivnog razmišljanja - postoje i emocije koje dolaze na izričit poziv. Jedan od primjera jesu svjesno izmanipulirani osjećaji, temelji glumačke profesije, poput suza koje naviru kada se tužne uspomene hotimice iskorištavaju radi postizanja željenog učinka. Premda ne možemo samo tako promijeniti emociju koju e pobuditi određena vrst misli, vrlo često možemo, a to i činimo, odabrati o čemu ćemo razmišljati. Jednako kao što seksualna maštarija može dovesti do pobuđivanja seksualnih osjećaja, vedre nas uspomene mogu razvedriti, a melankolične misli navesti na razmišljanje.
No racionalni um obično ne odlučuje o tome koje bismo emocije »trebali« osjećati. Umjesto toga, osjećaji nam obično nadolaze kao gotova stvar. Ono što racionalni um obično može kontrolirati jest tijek tih reakcija. Osim u nekoliko iznimaka, ne odlučujemo kada ćemo se ljutiti, biti tužni i tako dalje.
Drži li se emocionalni um te logike i njezinih pravila, pri čemu jedan element predstavlja neki drugi, stvari nužno ne moraju biti definirane objektivnim identitetom: ono što je važno jest kako se percipiraju; stvari su onakve kakvima se doimaju. Ono na što nas nešto podsjeća može biti neusporedivo važnije od onoga što to doista »jest«. Dok racionalni um stvara logike veze između uzroka i posljedica, emocionalni je um nekritičan, povezuje stvari koje su tek na prvi pogled slične.
Postoje brojni načini na koje je emocionalni um djetinjast, i na koje s pojačavanjem emocije postaje sve djetinjastiji. Jedan od njih je i kategoričko razmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga; netko tko je silno postiđen zbog pogreške možda će pomisliti »Uvijek kažem nešto pogrešno«. Još jedan od znakova ovih djetinjih karakteristika jest personalizirano razmišljanje, u kojem se događaji percipiraju iskrivljeno, s koncentracijom na vlastito biće (npr. u slučaju vozača koji, nakon sudara, objašnjava kako je »rasvjetni stup krenuo točno na mene«).
Ovakve djetinjaste karakteristike omogućuju samopotvrđivanje, potiskujući ili ne obazirući se na sjećanja, na činjenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, držeći se onih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi mogu opovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim - takav um zaključuje na temelju objektivnih dokaza. Međutim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove drži da su apsolutno točni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga i jest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vaši argumenti sa stajališta logike bili čvrsti, neće imati nikakvu težinu ako nisu u skladu sa sugovornikovim trenutačnim emocionalnim uvjerenjima. Osjećaji imaju sposobnost samoopravdavanja, s u cijelosti vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«.
Naši su najintenzivniji osjećaji zapravo nesvjesne reakcije; ne možemo odlučiti kada će doći do njihove erupcije. Ne samo ljubav, nego i naše ljutnje i strahovi, obuzimaju nas na takav neočekivan način. Tada nam se prije čini da su nam se dogodili nego da je riječ o našem izboru. Zbog toga one mogu poslužiti i kao alibi: »Upravo zbog toga što ne možemo odabrati emocije koje osjećamo«, ističe Ekman, »ljudi su u stanju lako opravdati postupke tvrdnjom da su bili obuzeti emocijama«.
Jednako kao što do emocija vode brzi i spori smjerovi - jedan preko neposredne percepcije a drugi preko refleksivnog razmišljanja - postoje i emocije koje dolaze na izričit poziv. Jedan od primjera jesu svjesno izmanipulirani osjećaji, temelji glumačke profesije, poput suza koje naviru kada se tužne uspomene hotimice iskorištavaju radi postizanja željenog učinka. Premda ne možemo samo tako promijeniti emociju koju e pobuditi određena vrst misli, vrlo često možemo, a to i činimo, odabrati o čemu ćemo razmišljati. Jednako kao što seksualna maštarija može dovesti do pobuđivanja seksualnih osjećaja, vedre nas uspomene mogu razvedriti, a melankolične misli navesti na razmišljanje.
No racionalni um obično ne odlučuje o tome koje bismo emocije »trebali« osjećati. Umjesto toga, osjećaji nam obično nadolaze kao gotova stvar. Ono što racionalni um obično može kontrolirati jest tijek tih reakcija. Osim u nekoliko iznimaka, ne odlučujemo kada ćemo se ljutiti, biti tužni i tako dalje.
Drži li se emocionalni um te logike i njezinih pravila, pri čemu jedan element predstavlja neki drugi, stvari nužno ne moraju biti definirane objektivnim identitetom: ono što je važno jest kako se percipiraju; stvari su onakve kakvima se doimaju. Ono na što nas nešto podsjeća može biti neusporedivo važnije od onoga što to doista »jest«. Dok racionalni um stvara logike veze između uzroka i posljedica, emocionalni je um nekritičan, povezuje stvari koje su tek na prvi pogled slične.
Postoje brojni načini na koje je emocionalni um djetinjast, i na koje s pojačavanjem emocije postaje sve djetinjastiji. Jedan od njih je i kategoričko razmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga; netko tko je silno postiđen zbog pogreške možda će pomisliti »Uvijek kažem nešto pogrešno«. Još jedan od znakova ovih djetinjih karakteristika jest personalizirano razmišljanje, u kojem se događaji percipiraju iskrivljeno, s koncentracijom na vlastito biće (npr. u slučaju vozača koji, nakon sudara, objašnjava kako je »rasvjetni stup krenuo točno na mene«).
Ovakve djetinjaste karakteristike omogućuju samopotvrđivanje, potiskujući ili ne obazirući se na sjećanja, na činjenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, držeći se onih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi mogu opovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim - takav um zaključuje na temelju objektivnih dokaza. Međutim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove drži da su apsolutno točni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga i jest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vaši argumenti sa stajališta logike bili čvrsti, neće imati nikakvu težinu ako nisu u skladu sa sugovornikovim trenutačnim emocionalnim uvjerenjima. Osjećaji imaju sposobnost samoopravdavanja, s u cijelosti vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«.
ponedjeljak, 10. rujna 2018.
EMOCIONALNI UM
Brza ali nemarna reakcija
Emocionalni je um neusporedivo brži od racionalnoga i počinje funkcionirati ni na trenutak ne zastajkući kako bi razmislio o tome što čini. Ta brzina isključuje svjesno, analitičko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzina najvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom, čemu pridati pozornost i, kada je jednom postignuta budnost u, recimo, suočavanju s nekom drugom životinjom, s donošenjem trenutačne odluke poput: »Hoću li ja ovo pojesti ili će to pojesti mene?« Za one organizme koji su morali načiniti predugu stanku kako bi razmislili o ovakvim odgovorima bilo je malo vjerojatno da e imati puno potomaka na koje bi mogli prenijeti svoje spore gene.
Postupci koji potječu iz emocionalnoga uma sa sobom nose osobito snažan osjećaj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvari koji može posve zbunjivati racionalni um. Kada se prašina slegne, ili čak usred reakcije, zatječemo same sebe kako razmišljamo: »Zbog čega sam to učinio?« - što je znak da racionalni um počinje reagirati na situaciju, ali ne brzinom emocionalnoga uma.
Budući da nakon njezina pokretanja erupcija emocije može uslijediti praktički trenutačno, mehanizam koji ocjenjuje percepciju mora biti sposoban za velike brzine, čak i u vremenskim odnosima koji vrijede za mozak, a računaju se u tisućinkama sekundi. Ta procjena potrebe za djelovanjem mora biti automatska, toliko brza da uope ne dopire do svijesti. Ovakva brza i površna vrst emocionalne reakcije zapljusne nas praktički prije nego što posve shvatimo što se događa.
Ovako brza percepcija brzini žrtvuje točnost, oslanjajući se na prve dojmove, reagirajući na opću sliku ili najizrazitije karakteristike. Njome se pojave upijaju odjednom, u cijelosti, a reagira se bez mogućnosti promišljenog analiziranja. Taj prvi dojam mogu odrediti živopisne pojedinosti, nadjačavajući pomno procjenjivanje pojedinosti. Velika se prednost sastoji u tome što emocionalni um može očitati emocionalnu stvarnost (ljuti se na mene; ona laže; ovo ga rastužuje) u jednom jedinom trenutku, stvarajući trenutačne intuitivne ocjene koje nam govore koga se treba čuvati, kome vjerovati, tko je uzrujan. Emocionalni um naš je radar za otkrivanje opasnosti; da smo mi (ili naši preci u procesu evolucije) čekali da racionalni um donese neke od ovih sudova, ne samo da bismo možda pogriješili možda bismo već bili i mrtvi. Nedostatak se sastoji u tome što ovi dojmovi i intuitivne ocjene, zbog toga što su donijete u trenu, mogu biti pogrešne ili pogrešno navedene.
Emocionalni je um neusporedivo brži od racionalnoga i počinje funkcionirati ni na trenutak ne zastajkući kako bi razmislio o tome što čini. Ta brzina isključuje svjesno, analitičko razmišljanje koje je zaštitni znak uma koji misli. U evoluciji, ova je brzina najvjerojatnije bila povezana s najosnovnijom odlukom, čemu pridati pozornost i, kada je jednom postignuta budnost u, recimo, suočavanju s nekom drugom životinjom, s donošenjem trenutačne odluke poput: »Hoću li ja ovo pojesti ili će to pojesti mene?« Za one organizme koji su morali načiniti predugu stanku kako bi razmislili o ovakvim odgovorima bilo je malo vjerojatno da e imati puno potomaka na koje bi mogli prenijeti svoje spore gene.
Postupci koji potječu iz emocionalnoga uma sa sobom nose osobito snažan osjećaj sigurnosti, što je nusprodukt dotjeranog, pojednostavljenog pogleda na stvari koji može posve zbunjivati racionalni um. Kada se prašina slegne, ili čak usred reakcije, zatječemo same sebe kako razmišljamo: »Zbog čega sam to učinio?« - što je znak da racionalni um počinje reagirati na situaciju, ali ne brzinom emocionalnoga uma.
Budući da nakon njezina pokretanja erupcija emocije može uslijediti praktički trenutačno, mehanizam koji ocjenjuje percepciju mora biti sposoban za velike brzine, čak i u vremenskim odnosima koji vrijede za mozak, a računaju se u tisućinkama sekundi. Ta procjena potrebe za djelovanjem mora biti automatska, toliko brza da uope ne dopire do svijesti. Ovakva brza i površna vrst emocionalne reakcije zapljusne nas praktički prije nego što posve shvatimo što se događa.
Ovako brza percepcija brzini žrtvuje točnost, oslanjajući se na prve dojmove, reagirajući na opću sliku ili najizrazitije karakteristike. Njome se pojave upijaju odjednom, u cijelosti, a reagira se bez mogućnosti promišljenog analiziranja. Taj prvi dojam mogu odrediti živopisne pojedinosti, nadjačavajući pomno procjenjivanje pojedinosti. Velika se prednost sastoji u tome što emocionalni um može očitati emocionalnu stvarnost (ljuti se na mene; ona laže; ovo ga rastužuje) u jednom jedinom trenutku, stvarajući trenutačne intuitivne ocjene koje nam govore koga se treba čuvati, kome vjerovati, tko je uzrujan. Emocionalni um naš je radar za otkrivanje opasnosti; da smo mi (ili naši preci u procesu evolucije) čekali da racionalni um donese neke od ovih sudova, ne samo da bismo možda pogriješili možda bismo već bili i mrtvi. Nedostatak se sastoji u tome što ovi dojmovi i intuitivne ocjene, zbog toga što su donijete u trenu, mogu biti pogrešne ili pogrešno navedene.
nedjelja, 9. rujna 2018.
EMOCIJE
Naše emocije vode nas u suočavanju s nevoljama i zadaćama odveć važnima da bismo njihovo rješavanje prepustili samo intelektu - u trenucima opasnosti, bolna gubitka, ustrajavanju prema cilju unatoč preprekama i neuspjesima, ostvarivanju bliskosti partnera, stvaranju obitelji. Svaka emocija nudi izraženu spremnost na djelovanje; svaka nam pokazuje smjer koji se već pokazao dobrim za suočavanje s izazovima ljudskog postojanja koji se ponavljaju.
Kao što svi znamo iz iskustva, kada je riječ o oblikovanju odluka i postupaka, osjećaji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo u naglašavanju važnosti i značenja čisto racionalnoga u ljudskome životu - onoga što se mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencija može biti posve beznačajna.
Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. Čak i u samome korijenu riječi emocija riječ je motere, glagol koji na latinskome znači »kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što znači da svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Činjenica da emocije dovode do određenih postupaka najočitija je pri promatranju životinja ili djece. U čitavom životinjskome carstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako često uočavamo tu veliku anomaliju, to da su emocije - temeljni poticaji za djelovanje - razdvojene od očitih reakcija.
Rječnik Oxford English Dictionary rije emocija definira kao »svaku uzbuđenost ili uznemirenost uma, osjećaja, strasti; svako žestoko ili uzbuđeno mentalno stanje«. Ja se riječju emocija koristim kada želim označiti osjećaj i izrazito njegove misli, psihološka i biološka stanja te niz sklonosti djelovanju. Postoje stotine emocija, kao i njihovih mješavina, varijacija, mutacija i nijansi. Štoviše, puno je više suptilnih razlika među emocijama nego što za njih imamo riječi.
Kao što svi znamo iz iskustva, kada je riječ o oblikovanju odluka i postupaka, osjećaji su jednako važni, a katkada i važniji od razmišljanja. Pretjerali smo u naglašavanju važnosti i značenja čisto racionalnoga u ljudskome životu - onoga što se mjeri kvocijentom inteligencije (IQ). Kada je vlast u rukama emocija, inteligencija može biti posve beznačajna.
Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. Čak i u samome korijenu riječi emocija riječ je motere, glagol koji na latinskome znači »kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što znači da svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Činjenica da emocije dovode do određenih postupaka najočitija je pri promatranju životinja ili djece. U čitavom životinjskome carstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako često uočavamo tu veliku anomaliju, to da su emocije - temeljni poticaji za djelovanje - razdvojene od očitih reakcija.
Rječnik Oxford English Dictionary rije emocija definira kao »svaku uzbuđenost ili uznemirenost uma, osjećaja, strasti; svako žestoko ili uzbuđeno mentalno stanje«. Ja se riječju emocija koristim kada želim označiti osjećaj i izrazito njegove misli, psihološka i biološka stanja te niz sklonosti djelovanju. Postoje stotine emocija, kao i njihovih mješavina, varijacija, mutacija i nijansi. Štoviše, puno je više suptilnih razlika među emocijama nego što za njih imamo riječi.
EMOCIONALNA INTELIGENCIJA - UVOD
(David Goleman):
Svakoga dana do nas dopiru vijesti prepune takvih svjedočenja o raspadu sustava uljudnog ophođenja i sigurnosti, o provalama niskih strasti koje su se otele svakome nadzoru. No to samo odražava i pojačava sve izraženiji dojam o emocijama koje su izmakle kontroli i u našem vlastitome životu i životima ljudi oko nas. Nitko nije zaštićen od ovakvih hirovitih provala nasilja i boli; na ovaj ili onaj način utječu i na život sviju nas.
Posljednjih godina bilježi se porast razine bijesa i beznađa, bilo u tihoj osamljenosti djece koju umjesto djevojke iz susjedstva čuva TV aparat, u boli napuštene, zapostavljane i zlostavljane djece ili, pak, u ružnim i dobro poznatim slikama branoga nasilja. Sve raširenija emocionalna slabost očitava se u brojkama koje pokazuju porast broja slučajeva depresije u svijetu, kao i u podsjetnicima na sve veće valove agresivnosti.
Što je to što možemo promijeniti a što e našoj djeci pomoći da žive boljim životom? Koji su to čimbenici na djelu kada se ljudi s visokim kvocijentom inteligencije muče i doživljavaju neuspjehe, dok oni sa skromnim IQ-em napreduju nevjerojatno dobro? Ja bih rekao da je razlika vrlo često u sposobnostima koje ćemo ovdje nazivati emocionalnom inteligencijom, a tu je rije o samokontroli, revnosti i ustrajnosti te sposobnosti motiviranja samoga sebe. A tim vještinama, kao što ćemo vidjeti, moguće je poučiti djecu, čime će ona steći veće mogućnosti da se koriste svim onim intelektualnim potencijalima koje im je genetsko kolo sreće eventualno dodijelilo.
Svakoga dana do nas dopiru vijesti prepune takvih svjedočenja o raspadu sustava uljudnog ophođenja i sigurnosti, o provalama niskih strasti koje su se otele svakome nadzoru. No to samo odražava i pojačava sve izraženiji dojam o emocijama koje su izmakle kontroli i u našem vlastitome životu i životima ljudi oko nas. Nitko nije zaštićen od ovakvih hirovitih provala nasilja i boli; na ovaj ili onaj način utječu i na život sviju nas.
Posljednjih godina bilježi se porast razine bijesa i beznađa, bilo u tihoj osamljenosti djece koju umjesto djevojke iz susjedstva čuva TV aparat, u boli napuštene, zapostavljane i zlostavljane djece ili, pak, u ružnim i dobro poznatim slikama branoga nasilja. Sve raširenija emocionalna slabost očitava se u brojkama koje pokazuju porast broja slučajeva depresije u svijetu, kao i u podsjetnicima na sve veće valove agresivnosti.
Što je to što možemo promijeniti a što e našoj djeci pomoći da žive boljim životom? Koji su to čimbenici na djelu kada se ljudi s visokim kvocijentom inteligencije muče i doživljavaju neuspjehe, dok oni sa skromnim IQ-em napreduju nevjerojatno dobro? Ja bih rekao da je razlika vrlo često u sposobnostima koje ćemo ovdje nazivati emocionalnom inteligencijom, a tu je rije o samokontroli, revnosti i ustrajnosti te sposobnosti motiviranja samoga sebe. A tim vještinama, kao što ćemo vidjeti, moguće je poučiti djecu, čime će ona steći veće mogućnosti da se koriste svim onim intelektualnim potencijalima koje im je genetsko kolo sreće eventualno dodijelilo.
utorak, 2. travnja 2013.
35. LEAN PRINCIPI I REDOSLIJED IMPLEMENTACIJE LEAN SUSTAVA
1. DEFINIRATI VRIJEDNOST – Prvo što je
potrebno uraditi je definirati vrijednost proizvoda , i interno i eksterno. To
znači da vrijednost proizvoda mora biti definirana iz aspekta poduzeća i kupca.
Posebno je bitno odrediti vrijednosti za kupca. Ako proizvod posjeduje kvalitete
koje kupcu ne predstavljaju dodatnu vrijednost, kupac neće biti zainteresiran
za proizvod. Potrebno je analizirati potrebe kupca i osobine proizvoda koje će
u najvećem postotku odgovoriti na potrebe kupca. Zatim je potrebno odrediti
koji procesi dodaju vrijednost proizvodu, a koji ne. Procese koji ne dodaju
vrijednost potrebno je dodatno ispitati i odrediti jesu li neophodni ili
prijeći na njihovu eliminaciju. Što je više osobina proizvoda koje kupci
prepoznaju kao kvalitetu, više je zadovoljnih kupaca, što automatski znači i
veća šansa za rast i razvoj poduzeća.
2. IDENTIFICIRANJE TOKA VRIJEDNOSTI –
Potrebno je ljude podijeliti u timove, objasniti ciljeve, obučiti i dati
vremenski rok. Cilj u ovom dijelu implementacije je da se odrede grupe
proizvoda i da se mapiraju tokovi vrijednosti sa što više detaljnih
kvantitativnih informacija o procesu (proizvodnje). Kvantitativne informacije
uključuju vrijeme trajanja operacija, vrijeme potrebno za čitav tehnološki
ciklus, kapacitete strojeva, vrijeme trajanja operacije od strane radnika,
čekanje, pripremno završno vrijeme, vrijeme transporta, tok informacija
itd. Kada se informacije prikupe
potrebno je nacrtati sliku (kartu) toka vrijednosti, točno onako kakav je tok
sa svim manjkavostima i problemima.
3. PROJEKTIRANJE NEPREKIDNOG TOKA I
IMPLEMENTACIJA – Poslije mapiranja toka vrijednosti potrebno je sagledati
proces za svaku grupu proizvoda i dobro analizirati čitav proces. Potom je
potrebno odrediti takt proizvodnje i na osnovu takta projektirati neprekidni
tok. Neprekidni tok treba u što većoj mjeri zadovoljavati princip prelaska
predmeta rada sa operacije na operaciju, tako da se eliminira vrijeme predmeta
u procesu rada koje ne dodaje vrijednost proizvodu. Zatim je potrebno
projektirati radne jedinice gdje god je to moguće pridržavajući se pravila o
neprekidnom toku. Kada se napravi mapa budućeg neprekidnog toka treba odmah
krenuti sa implementacijom. Taichi Ohno je govorio da ništa nije savršeno, ali
se mora krenuti od negdje kako bi se krenulo prema savršenstvu. To znači da čim
se isprojektira neprekidni tok, treba ga odmah implementirati, a eventualne
propuste i novonastale probleme rješavati korak po korak.
4. PRINCIP VUČENJA – Treba poštovati
princip izvlačenja, odnosno ne dozvoliti da dođe do prekomjerne proizvodnje.
Prekomjerna proizvodnja je fundamentalni gubitak koji utječe na sve procese,
tako da se treba truditi da se jedino proizvode dobijene narudžbe.
5. SAVRŠENSTVO – Ovo zapravo i nije korak
već konstanta LEAN poduzeća. Treba unapređivati sve procese i sve funkcije
poduzeća. Prvo je potrebno unaprijediti neprekidni tok, sve procese u
neprekidnom toku. Smanjiti vremena operacija kako bi odgovarale taktu, povećati
kvalitetu putem kaizen unapređenja. Projektiranje poka yoke i jidoka uređaja je
slijedeći korak uz konstantnu primjenu 5S pravila o čistoći, urednosti i
vizualnosti svih postrojenja i svih procesa. U LEAN poduzeću je odgovornost za
savršenstvo delegirana na sve zaposlene, jer samo tako će se poduzeće i zaista
kretati ka savršenstvu.
utorak, 26. ožujka 2013.
34. SPECIFIČNOST ORGANIZACIJE I ULOGA TIMOVA U LEAN PODUZEĆU
Organizacija ljuskih resursa u LEAN poduzećima je vrlo specifična.
Timovi su ključ uspjeha, odnosno, bez timova tehnike i metode LEAN-a nikada ne
bi uspjele. U LEAN poduzećima postoje razni oblici timova, ali svima im je
zajedničko nekoliko svojstava:
-
maksimalno su efikasni,- imaju delegiranu odgovornost i
- teže ka konstantnom unapređenju svih procesa.
U organizaciji LEAN poduzeća je objašnjen fenomen timova:
-
„Metoda harmonijskog usklađivanja rada ljudi,
organizacije, tehnike i sredstava rada“ je definicija LEAN organizacije.- „Principi LEAN production zahtijevaju od učesnika u procesima rada visoki stupanj kompetitivnosti, sposobnosti generiranja ideja, kreativnosti u rješavanju problema, odgovornosti za efekte poduzeća i kooperativnosti.“
Kaizen aktivnosti su ključne kako bi poduzeće konstantno napredovalo,
prebrodilo novonastale probleme i unaprijedilo procese. Za kaizen aktivnosti su
zaduženi svi u poduzeću i ne postoji funkcija u poduzeću samo za kaizen. Kaizen
aktivnosti sprovode timovi, a određuje ih management poduzeća. Timovi su gotovo
uvijek sastavljeni od radnika iz različitih funkcija poduzeća. Na taj se način
postiže da se problem razmatra iz više kuteva i riješi na najoptimalniji način.
Uvijek je potrebno odrediti vođu tima, cilj i trajanje aktivnosti kako bi tim
bio efikasan. Potrebno je objasniti timu cilj, kvantitativne i druge metode
koje će se koristiti tijekom kaizena. Bitno je da svi učestvuju tokom kaizen
aktivnosti i da se dođe do rješenja problema.
Još jedna osobina LEAN poduzeća je da tokovi informacija idu u oba
smjera, od managementa ka radnicima i obrnuto. Radnici su ohrabreni da daju
savjete i sugestije o procesima, strojevima i njihovom mogućem unapređenju.
Najviši management treba što više vremena provoditi u proizvodnim postrojenjima.
Samo na taj način imat će pravi uvid u probleme i moguća rješenja, a radnici će
u neformalnom tonu lakše iznositi svoje utiske. Još jedna osobina LEAN poduzeća
je da se radnici pitaju je li uvođenje nove opreme dobro, tj. je li nova oprema
bolja, jednostavna za održavanje, da li na efikasniji način obavlja posao i
pridonosi li eliminaciji gubitaka.
Timovi su ključni i za sinergijski efekat radnih jedinica. U radnim
jedinicama rade zajedno nekoliko radnika koji moraju uigrano funkcionirati ako
se želi pravi efekat. Među njima postoji neformalna komunikacija. Svaki od
timova ima vođu tima koji neformalno komunicira sa timom. Vođa tima je zadužen
za tok informacija ka vrhu managementa i idejama i problemima unutar tima.
Osobina LEAN poduzeća je da se apsolutno vjeruje u sposobnost učenja
kod radnika. Kako radnici budu spretniji i njihove operacije će trajati kraće.
Kada radnici uznapreduju do određenog nivoa i brzine postaju mentori ili vođe
tima. Mentorstvo je posebno cijenjeno i uvijek se dodatno nagrađuje. U LEAN
poduzećima je i obavezna rotacija radnika, tako da najčešće radnici promijene
nekoliko radnih jedinica prije nego što napreduju po hijerarhijskoj ljestvici.
Na taj način su svi zaposleni upoznati sa procesima, a promjenom radnika u
radnim jedinicama obezbjeđuju se uvjeti za konstantno unapređenje, jer novi
radnici imaju drugačije viđenje procesa nego oni koji su duže u radnim
jedinicama.
LEAN poduzeća toliko vjeruju u svoje zaposlene da se rijetko kada desi
da se na visoke pozicije zapošljavaju ljudi koji prije toga nisu proveli više
godina u poduzeću. Zaposleni se ohrabruju
na doškolovanje i vremenom dobivaju više pozicije u organizacijskoj
strukturi poduzeća.
četvrtak, 14. ožujka 2013.
33. RADNE JEDINICE (Work cells)
Radne jedinice su osnova efektivne proizvodnje u proizvodnim pogonima
LEAN tvornica. Radne jedinice su grupa strojeva i radnika (koji rade na tim
strojevima) tako raspoređenih da se ostvari neprekidni tok. Poslije
uvježbavanja i navikavanja među radnicima u radnoj jedinici stvara se
sinergijski efekat i skraćuje ciklus proizvodnje jednog proizvoda. Radne čelije
su najčešće u obliku latiničnog slova U, jer su se takve pokazale
najfleksibilnije za rad.
Taichi Ohno, jedan od tvoraca LEAN koncepta je jednom prilikom 1988. godine
izjavio:
„1947. godine smo poredali strojeve u paralelne linije ili u radne
jedinice oblika U i probali natjerati radnike da rade na 3 ili čak na 4 stroja.
Naišli smo na snažan otpor kod radnika, iako nije bio povećan obim posla niti
radno vrijeme. Naši radnici nisu voljeli novi raspored jer su morali naučiti
raditi na više različitih strojeva. Nisu željeli sistem 1 radnik – 1 stroj – 1 proces,
zamijeniti sa sistemom 1 radnik – više strojeva – različiti procesi. Njihov
otpor je bio logičan i razumljiv. Kada su ovi problemi postali jasniji, pokazali
su mi pravac kojim trebam nastaviti. Iako mlad i željan napredovanja, odlučio
sam da ne inzistiram na brzim i drastičnim promjenama, nego da budem strpljiv.“
Problemi kod radnih jedinica su isti kao i kod neprekidnog toka. Ako
jedna mašina otkaže, postoji vjerojatnost da će i cijela radna jedinica
otkazati.Zato je aspekt kvaliteta na izvoru, brzina promjene alata i totalnog
produktivnog održavanja od izuzetne važnosti, jer je to jedini način da LEAN
proizvodnja bude dovoljno konkurentna masovnoj proizvodnji. Drugi problem su
glomazne mašine koje se ne mogu pomjerati, tako da njih treba minimizirati u
radnim jedinicama.
U radnim jedinicama komuniciranje među radnicima je olakšano zbog
blizine i zbog neophodnog ispomaganja među radnicima. To se najbolje vidi kod
završne ugradnje u auto-industriji gdje radnici jedni drugima pomažu pri
montiranju teže i glomazne opreme u šasiju automobila. Neophodno je obučavati
radnike i njegovati dobre odnose u timovima. Samo na taj način će radne
jedinice biti dovoljno efikasne.
Potrebno je delegirati odgovornosti; pospješiti tokove informacija među
radnicima, a pri tome i dalje težiti ka konstantnom unapređenju, eliminiranju
gubitaka i unapređenju procedura.
ponedjeljak, 11. veljače 2013.
32. IMPLEMENTACIJA 5S
Kako bi uvođenje 5S izgledalo što demonstrativnije, poduzeća
prakticiraju zamoliti radnike da se sav nepotrebni materijal i nered odlože na
jednu gomilu. Najčešće će ta gomila biti izuzetno velika i vrlo lako će privući
pažnju svih radnika. Zatim se sprovodi veliko čišćenje podova od prašine,
masti, ulja i ostale prljavštine. Poslije toga se sve mašine čiste i glancaju.
Najčešće će biti toliko prljavštine i otpada da radnici brzo shvate koliko je
vođenje računa o radnom okruženju neophodno.
petak, 8. veljače 2013.
31. 5S
5S je skup pravila za organizaciju radnog mjesta svakog radnika. Cilj
je da svako radno mjesto bude organizirano tako da bude maksimalno efikasno i
ubrza i olakša rad radniku. 5S je sigurno najprepoznatljivija tehnika LEAN
koncepta, jer ju je najlakše primijeniti i rezultati bivaju vidljivi gotovo
trenutno. Preko 5S pravila organizacije radnog prostora najlakše se svim
zaposlenicima objašnjava čitava LEAN filozofija eliminacije gubitaka u
poduzeću.
5S sprovode timovi i redovna je praksa da manageri ocjenjuju i nagrađuju najbolje timove na mjesečnom nivou. Potrebno je istaknuti da 5S ima jako bitnu ulogu kod sigurnosti na radnom mjestu, tako da i taj dio manageri ocjenjuju (npr. ako u 3 mjeseca ne bude nikakvog sigurnosnog incidenta, radnici dobivaju premiju). 5S iz LEAN koncepta potiču iz japanskog jezika tako da 5 japanskih riječi na slovo S opisuju načela 5S tehnike:
Seiri – Sort – sortiranje
Seiton – Straighten – red
Seiso – Scrub – čišćenje
Seiketsu – Standardite – standardizacija
Shisuke – Sustain – samodisciplina
Seiri – Sort – sortiranje
-
potrebno je identificirati sve stvari nepotrebne
za rad, odnosno proizvodnju i eliminirati ih iz radnog prostora
-
odabrati alat neophodan za rad
-
alat i materijali koji nisu često korišteni
spremiti u zasebna spremišta
-
stvari koje se uopće ne koriste baciti
-
na samo da je pogon očišćen od smeća, zastarjelih
predmeta, naprava, otpada i sl., već je oslobođen prostor i lakše je pronaći
potrebne stvari
Seiton – Straighten – red
-
stvari moraju biti sistematski posložene, tako da
ih možemo jednostavno koristiti, te da ih svatko može lako pronaći
-
alati koji se koriste zajedno, moraju biti i
smješteni zajedno
-
često korišten alat mora biti smješten u blizini
mjesta gdje se koristi
-
etiketiranje: bez označavanja se vrlo lako
zaboravlja gdje stvari stoje
-
ergonomija: često korišten alat treba biti
smješten na lako dostupnom mjestu i da se izbjegne nepotrebno saginjanje,
istezanje ili pretjerano hodanje
-
stvari kasnije treba jednostavno vratiti na
njihovo mjesto – posebno je bitno da označavanje bude razumljivo i jednostavno
-
često korištena oprema, alat i materijali, a
naravno i njihovo mjesto skladištenja moraju biti jasno označeni
Seiso – Scrub – čišćenje
-
stvari i radni prostor treba održavati i čistiti;
otpad i prljavština na radnom mjestu su neprihvatljivi
-
nije dovoljno jednom očistiti i urediti radni
prostor i pribor
-
nužno je redovno čićenje, obično na dnevnoj bazi,
jer se u suprotnom sve vraća na staro
Seiketsu – Standardite – standardizacija
-
u ovom koraku uspostavljamo standardne rutine i
pretvaramo ih u navike
-
jedan od najvećih problema je kako izbjeći
vraćanje starim navikama
-
za početak je dobro postaviti pisane standarde
-
najbolje je napraviti procedure na plakatima
(uočljivi natpisi)
Shisuke – Sustain – samodisciplina
-
sustain ili samodisciplina je najkompleksniji
zadatak jer nije dovoljno povremeno počistiti radno mjesto kako bi odali dojam
organizacije i čistoće, već je potrebno održavati taj red i prilagođavati se
novonastalim uvjetima
ponedjeljak, 4. veljače 2013.
30. TOTALNO PRODUKTIVNO ODRŽAVANJE (Total Productive Maintenance)
Otkazi mašina su jedan od najvećih problema u LEAN proizvodnji.
Pouzdanost opreme u proizvodnim postrojenjima je izuzetno značajna jer je
dovoljno da jedna mašina otkaže, pa da dođe do zaustavljanja cijele proizvodne
linije. Važan alat za minimiziranje pojave otkaza u procesu proizvodnje je
„totalno produktivno održavanje“. LEAN proizvodnja teži ka 100 % pouzdanosti i
dostupnosti opreme.
-
potrebne najbolje procedure za održavanje,
-
informacije o otkazima od kojih se prave šeme
otkaza mašina,
-
visoko obučeni radnici koji u najkraćem vremenskom
roku mogu održavati mašine.
UEO = E x K x U
Gdje je:
UEO = ukupna efikasnost opreme,
E = efikasnost opreme,
K = koeficijent učinaka,
U = učešće dobrih proizvoda.
-
efikasnosti opreme 90 %,
-
koeficijent učinaka 95 %,
-
učešće dobrih proizvoda 99 %,
-
sveukupni UEO = 85 %.
1)
Iznenadni otkazi,
2)
Gubici zastoja – otkaza,
3)
Postavljanje i podešavanje opreme,
4)
Prazni hodovi i mali zastoji,
5)
Gubici efikasnosti (brzine rada),
6)
Smanjenje stvarne brzine rada.
Primjena totalnog produktivnog održavanja
Totalno produktivno održavanje je našlo primjenu i van proizvodnje.
Zanimljivo je da poznati svjetski lanac brze hrane McDonalds upravo koristi
TPM. Svakodnevno se sve mašine rastavljaju , čiste i podmazuju kako ne bi došlo
do otkaza i kako kupac ne bi čekao duže na hranu, s obzirom da je osnovna
osobina takvih restorana brzina. TPM je našlo primjenu u bolnicama gdje se vrši
i preventivno i korektivno održavanje operacione opreme i opreme za dijagnozu
kako se ne bi dešavalo da uređaji otkažu baš kad je potrebno. Filozofija TPM-a
je iskorištena i kod avio kompanija. Pored toga što se avioni održavaju u
skladu sa preventivnim održavanjem veće su i kaizen aktivnosti i korektivno
održavanje je od velike koristi. Jedna od najvećih avio kompanija u USA
Southwest Airlines koristi isključivo jednu vrstu aviona i to BOEING 737, avion
srednje veličine. Korištenjem jednog modela u mnogome se smanjuju troškovi
održavanja i smanjuje pasiva, jer nema potrebe držati na lageru veliki broj
različitih dijelova različitih proizvođača, a svi avioni su uvijek spremni.

četvrtak, 17. siječnja 2013.
29. KAIZEN
Kaizen je inkrementalno kontinuirano unapređenje procesa u cilju
eliminiranja gubitaka u poduzeću. Kaizen riječ je sastavljena od dvije japanske
riječi: „kai“- izdvojiti, i „zen“- popraviti. Kako i same riječi
objašnjavaju, potrebno je izolirati problem, analizirati ga, riješiti problem i
zatim implementirati rješenje. Kaizen svoje temelje zasniva na učenjima
Edwardsa Deminga i njegovog kruga kvalitete PDCA. Kaizen ne cilja na
fundamentalna unapređenja procesa, jer je njih jako teško postići, nego na mala
ali konstantna unapređenja. Mala konstantna unapređenja, kada se gledaju iz dužeg
vremenskog aspekta postižu velike uštede i velika poboljšanja u svim procesima
u poduzeću.
Postoji nekoliko različitih kaizen događaja, svi u osnovi imaju isti
cilj – eliminiranje gubitaka, ali se razlikuju po učesnicima i mjestu
odvijanja, te dužini:
a)
KAIZEN DOGAĐAJ – je planirana aktivnost gdje tim
pokušava unaprijediti neki aspekt svojeg poduzeća. Prije same aktivnosti
potrebno je izolirati problem, odrediti tim i vođu tima, odrediti cilj
unapređenja, mjere koje će se koristiti i vrijeme trajanja. Kaizen događaj ima
za cilj brzo otkrivanje korijena uzroka problema i brzu fokusiranu
implementaciju rješenja.
b)
GEMBA KAIZEN – gemba se sa japanskog jezika
prevodi kao pravo mjesto. U proizvodnom poduzeću gemba označava sam proizvodni
pogon. Gemba kaizen je zapravo kaizen aktivnost koja se odvija u proizvodnji.
c)
SISTEM KAIZEN – je kaizen koji se odnosi na
radikalno unapređenje procesa kako bi se eliminirali gubici koji ne dodaju
vrijednost proizvodu.
d)
KAIZEN BLIC – je planirani kaizen događaj koji
traje 3 do 5 dana. Osnovni cilj je brzina unapređenja.
e)
KAIZEN SUPER BLIC – je događaj koji traje svega
nekoliko sati i sprovodi se odmah po identifikaciji problema u procesu, ili na
samoj mašini.
Kaizen je metoda kontinuiranog unapređenja koju moraju svi prakticirati
u poduzeću. Poka yoke, jidoka, SMED, uravnoteženje procesa proizvodnje itd. su
zapravo produkti kaizen aktivnosti. Svaki poka yoke uređaj nastaje sprovođenjem
kaizen aktivnosti tj. Rješavanjem korijena nekog problema u proizvodnji.
Kaizen mora biti pažljivo pripremljen, efikasno vođen i implementiran
ako se žele uspješni rezultati. Bez obzira koja vrsta Kaizen aktivnosti se
sprovodi, potrebno je pridržavati se standardiziranog redoslijeda aktivnosti.
Ako se aktivnosti ne sprovedu po standardnom odgovarajućem redoslijedu, dolazi
do konfuzije i loših rezultata. Vrijeme Kaizen događaja se može podijeliti u 3
velike cjeline:
-
40 % vremena bi trebalo potrošiti na pripremu
(izolacija problema, upotreba statističkih aktivnosti),
-
40 % vremena bi trebalo potrošiti na pronalaženje
rješenja i
-
20 % vremena bi trebalo potrošiti na
implementaciju rješenja.
1. Glavna
prednost poduzeća su njeni radnici.
2. Unapređenje
procesa će se prije desiti ako se unapređuje po malo, nego mnogo odjednom.
3. Unapređenja
treba implementirati čim se ukaže mogućnost za to.
4. Preporuke
za unapređenje moraju biti bazirane na kvantitativnim i statističkim metodama
evaluacije procesa.
Kaizen aktivnost se bazira na Demingovom krugu kvalitete sa 4 osnovne
aktivnosti koje treba sprovesti:
a)
Planiranje (Plan)
b)
Sprovođenje (Do)
c)
Provjera (Check)
d)
Zaključivanje (Act)
Koraci u Kaizen metodologiji:
Definicija problema
▼Analiza problema
▼
Identifikacija uzroka
▼
Planiranje aktivnosti
▼
Implementacija
▼
Potvrda rezultata
▼
Standardizacija
▼
Kako?
▼
Zašto?
▼
Što?
▼
Planiraj (Plan)
▼
Sprovedi (Do)
▼
Provjeri (Check)
▼
Zaključi (Act)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
